Sjećaš se onih vremena? Kad je upis u ugostiteljsku školu bio “špica”? Kad se sanjalo o tome da postaneš maître d’ u Esplanadi ili chef koji diktira trendove? Bilo je to doba kad je taj posao nosio dozu glamura, putovanja i onog finog, gospodskog šmeka.
Danas? Danas je slika otužna. Učionice zjape prazne, a interes za konobarenjem je manji nego interes za gledanje boje kako se suši. Klinci bježe od tacne ko vrag od tamjana. Zašto? I, ono bitnije, možemo li to popravit ili ćemo uskoro sami sebi točit pivu u bircu?
Zašto nitko neće nosit tacnu? (hladan tuš realnosti)
Nemojmo se lagat. Razloga je hrpa, a svi smrde na istu stvar, loš tretman.
- Lova je kikiriki (i to na crno): Nekad je to bio gospodski plaćen posao. Danas? Početna plaća je često smiješna, a ono famozno “ostatak na ruke” je i dalje standard. Mladi to ne puše. Žele čiste račune.
- Sezona te sažvače: Odi na more, radi 14 sati dnevno bez slobodnog dana, spavaj u špajzi i vrati se doma polumrtav. To nije posao, to je robija. A konkurencija? Uvozimo radnu snagu na kile, kaj dodatno ruši cijenu rada.
- Influencer vs. šljaker: Zašto bi se znojio u kuhinji ili trpio uvrede na terasi, kad možeš snimat TikTokove i bit “digitalni kreator”? Ugostiteljstvo je danas “težački” posao, a klinci traže liniju manjeg otpora (ili barem većeg prestiža).
Konobar: Domaćin ili otirač?
Ovo me najviše boli. Onaj stav: “Ma svatko može bit konobar.” E pa ne može, buraz. Probaj ti pamtit 15 narudžbi, hendlat pijanog gosta, smijat se kad ti se plače i bit na nogama 12 sati. To je fizički i psihički rudnik. Ali društvo je napravilo svoje. Nekad je konobar bio domaćin. Postojalo je poštovanje. Danas? Danas je gost “potrošač”, a konobar “posluga”. Tretiraju ih bez respekta, ko građane drugog reda. Tko bi normalan htio to radit za siću?
Škole su nam muzeji (i to loši)
A obrazovanje? To je posebna priča. Škole nam često izgledaju ko vremeplov u 1985. Programi su zastarjeli. Uče klince stvarima koje nitko više ne koristi, a pojmovi poput sous-videa ili pacojeta su im znanstvena fantastika. Praksa? Često ih bace u neki lokalni pajzl da gule krumpire i peru čaše. Umjesto da se zaljube u posao, zgade im ga za cijeli život.
Evo ti primjer: Sveta Nedelja ima super priče, Paradajz from Paradise, BBQ vikendi… A škola? Škola spava. Umjesto da su tamo, da klinci vide akciju, da peku zanat uz majstore, oni sjede u klupama. Krivci? Svi redom, ali ponajviše lokalna TZ, te gradovi Samobor i Sv.Nedelja, i naravno ugostiteljska škola u Samoboru. Nikog jednostavno nije briga.
Kak da se izvučemo iz ovog gliba?
Nije sve crno, ali moramo se trgnut. Evo par ideja koje nisu nuklearna fizika:
1. Promijeni ploču jer percepcija je sve
Ugostiteljstvo nije samo nošenje tanjura. To je kreativa. To je umjetnost. To je mixologija, to je dizajn, to je psihologija. Dovedite im face! Nešto ko TedTalk za ugostitelje. Dovedite uspješnog barmena, chefa, sommeliera u školu jednom mjesečno. Nek im ispriča kak je putovao svijetom, nek im pokaže strast. Snimite to, stavite na TikTok. Govorite njihovim jezikom.
2. Modernizacija, odmah
Dosta teorije o zaprški. Dajte im tehnologiju. Povežite škole s top restoranima. Ne da gule luk, nego da rade na projektima s pravim chefovima. Nek osjete adrenalin servisa, ali onog vrhunskog.
3. Uvjeti rada (Svetinja)
- Pet dana radno, dva doma. To mora postat standard, a ne iznimka.
- Plaća na račun. Puna.
- Poštovanje. Vratimo ono “Dobar dan, izvolite”, ali i “Molim i hvala” s druge strane.
Zaključak? Pet do dvanaest je, gospodo.
Ako hitno ne promijenimo ploču, nećemo samo “ostat bez ljudi”, ostat ćemo bez duše. Restorani će nam se pretvorit u sterilne pogone, u automat-klubove s hranom iz mikrovalne gdje ti QR kod mijenja “dobar dan”, a robot ti baca tanjur na stol jer mu fali čip za empatiju.
Ugostiteljstvo nije (samo) nošenje tacne i okretanje ćevapa. To je predivan, krvav, strastven posao. To je teatar uživo. To je umjetnost stvaranja onog osjećaja kad gost zaboravi na sve probleme čim sjedne za stol. Vrijeme je da taj posao prestanemo tretiratis kao “nužno zlo” ili usputnu stanicu za luzere, i počnemo ga tretirat kao ono kaj jest, umjetnost gostoprimstva.
Ali to znači da se svi moramo pogledat u ogledalo.
- Poslodavci, platite ljude i dajte im slobodne dane.
- Gosti, ponašajte se kao ljudi, a ne kao da ste kupili konobara uz kavu.
- Škole, probudite se iz zimskog sna.
Kaj vi mislite? Jesmo li dotakli dno ili još ima nade? Jel’ ovo samo naša hrvatska tragedija ili je svuda ista pjesma? Rukavice su dolje, pišite u fejs komentarima, jer živo me zanima tko će nas posluživat 2030. godine.
