Samo kvalitetan sadržaj
Nedavno je američki gastro portal Eater načeo temu koja već neko vrijeme ozbiljno kuha i u našim salama, samo o njoj uglavnom šutimo kako ne bismo ispali dežurni “mrzitelji životinja”. U doba kada te jedna histerična Google recenzija uvrijeđenog vlasnika francuskog buldoga može koštati živaca i javnog pravdanja, linija manjeg otpora postala je nepisani standard….
Ekipa, ožujak je u profesionalnoj kuhinji apsolutno najvarljiviji mjesec. Čini ti se kao neko zatišje pred buru, ali to je zapravo zadnji vlak da se postave armirani temelji prije nego kaj krene onaj brutalni proljetni kaos s eventima, svadbama i izbacivanjem novog menija. Kod većine mojih kolega to je točno onaj tren kad na stražnja…
U svijetu gdje nas s polica bombardiraju gadgetima koji obećavaju revoluciju u kuhanju, od pametnih lonaca do sjeckalica s Wi-Fi vezom, često me, bilo u prolazu kroz salu hotela ili putem messengera, pitate s jednim pragmatičnim pitanjem: ‘Chefe, u kaj se zapravo isplati uložiti?’ Moj odgovor je uvijek isti i često iznenadi entuzijaste koji očekuju…
Budimo realni, svi mi doma imamo onaj jedan element ispod pećnice u kojem vlada blagi kaos. Tave poslagane jedna na drugu, neke su možda malo iskrivljene od godina vjernog služenja, neke su izgrebane, a za neke više nismo ni sigurni čemu točno služe. I to je skroz normalno. Nitko nas u školi nije učio metalurgiju…
Sjećate se onog mog zadnjeg teksta o KPI-jevima? Onog dijela di sam rekao da su Excel tablice nužno zlo ako ne želiš da ti restoran postane samo skupa igraonica? E, pa dotakli smo se tada svetog trojstva: Food Cost, Ticket Time i onog najgoreg, onog od kojeg svi dobivaju čir na želucu – Labor Costa…
Znam točno kako se osjećaš. Ušao si u kuhinju jer te vozi strast. Gledao si Chef’s Table, sanjaš o savršenim tanjurima, o okusima koji dižu iz mrtvih, o onom adrenalinu kad servis krene i kad se osjećaš kao rock zvijezda s nožem u ruci. Želiš stvarati umjetnost, igrati se teksturama, emulzijama i fermentacijama. Zadnja stvar…
Sjednem neki dan na kavu, lokalni samoborski birc, možda je čak i slastičarna, uglavnom ništa fensi. Naručim kavu s toplim mlijekom. Konobarica, simpatična cura, vjeroajtno Filipinka, nasmiješi se, kimne glavom i donese mi, kratki espresso i čašu tople vode. I sad bi tu prosječni Hrvat, onaj isti koji je do jučer kukao kako “nema tko…
Pogledajte ga. Sjedi tamo, u onome kaj voli zvati “ured”, iako svi dobro znamo da je to zapravo glorificirano skladište pića stisnuto između garderobe i stražnjeg ulaza. Jedino svjetlo dolazi mu od ekrana laptopa i jedne žarulje koja treperi taman toliko da ga izbaci iz takta. U ruci mu je čaša pelina, naravno, štrukanog. Kocka…
Kao kuvar, svoj rad najviše temeljim na tradicionalnom načinu pripreme hrane i očuvanju originalnih recepata. Verujem da svako jelo nosi svoju priču, mirise detinjstva, sećanje na bakinu kuhinju i ukuse koji se prenose s generacije na generaciju. To je deo identiteta jednog naroda, ali i deo lične istorije svakoga od nas. Zato mi je važno…
Priznajem, ja sam ona osoba za stolom koja bu uvijek prva naručila fileke ili jetricu. Dok drugi možda sumnjičavo vrte glavom na spomen brizli, jezika ili papaka, meni srce (i želudac) zaigraju. Ima nečeg iskonskog, nečeg duboko utješnog u tim jelima koja su nas othranila, a koja smo u eri brzog života i sterilnih fileta…
Zaboravite Michelinove zvjezdice i nagrade. Prava zvijezda hrvatske gastronomije 2025. godine bio je običan krumpir u foliji za 12 eura. Da mi je netko prije par godina rekao da će Hrvati stajati u redovima za gomolj s malo vrhnja ili da će kroasan u kvartovskoj pekari koštati kao kila mesa, rekao bih mu da je…
Čujete li to? Taj zvuk. Zzzzt-zzzzt. Zvuk kuhinjskog printera koji izbacuje novu narudžbu. Za većinu ljudi, to je samo pozadinski šum u restoranu. Za nas kuhare? Za svakoga tko je ikada stajao na “lineu” vikendom navečer, taj zvuk je okidač. Povećava broj otkucaja srca. Sužava zjenice. Tijelo se steže. Sprema se za borba. Serija The…