Samo kvalitetan sadržaj
Kategorija ‘Razmišljanja’ mjesto je za dublje promišljanje o hrani, kuhanju i gastronomiji u širem smislu. Ovdje dijelimo autorske eseje, filozofska promišljanja i introspektivne osvrte o temama koje nas inspiriraju i potiču na razgovor. Istražujemo vezu između hrane i kulture, umjetnosti i znanosti, tradicije i inovacije. Očekujte tekstove koji vas potiču na razmišljanje, inspiriraju na nove ideje i nude jedinstvenu perspektivu na svijet okusa. Ova kategorija je poziv na dublji dijalog o svemu onome što hrana predstavlja u našim životima.
Sjećate se onog mog zadnjeg teksta o KPI-jevima? Onog dijela di sam rekao da su Excel tablice nužno zlo ako ne želiš da ti restoran postane samo skupa igraonica? E, pa dotakli smo se tada svetog trojstva: Food Cost, Ticket Time i onog najgoreg, onog od kojeg svi dobivaju čir na želucu – Labor Costa…
Zaboravi na trenutak masterchef romantiku. Zaboravi pincete, mikrozelenje, sous-vide i onaj osjećaj kad složiš savršen tanjur. Spusti se na zemlju. Biti chef u 2026. godini ne znači samo znati skuhati prežganu juhu da se gosti raspamete. To znači biti menadžer, psiholog, logističar i ono najgore, “računovođa” s nožem u ruci. Tu dolazimo do onog famoznog…
Znaš onu scenu… Dođe ti frend, uzme tvoj chef’s knife u ruke i veli: “Uf, kak je oštar, strah me da se ne porežem.” I onda brže-bolje vrati “ubojicu” u torbu i uzme onaj mali, jadni, tupi nožić iz ladice s kojim se ni maslac ne da namazat, jer misli da je s njim “sigurniji”….
Sjednem neki dan na kavu, lokalni samoborski birc, možda je čak i slastičarna, uglavnom ništa fensi. Naručim kavu s toplim mlijekom. Konobarica, simpatična cura, vjeroajtno Filipinka, nasmiješi se, kimne glavom i donese mi, kratki espresso i čašu tople vode. I sad bi tu prosječni Hrvat, onaj isti koji je do jučer kukao kako “nema tko…
Pogledajte ga. Sjedi tamo, u onome kaj voli zvati “ured”, iako svi dobro znamo da je to zapravo glorificirano skladište pića stisnuto između garderobe i stražnjeg ulaza. Jedino svjetlo dolazi mu od ekrana laptopa i jedne žarulje koja treperi taman toliko da ga izbaci iz takta. U ruci mu je čaša pelina, naravno, štrukanog. Kocka…
Zamislite scenu: Pariz, lude dvadesete. U restoran ulazi on – Curnonsky. Razgovori zamiru, konobari se znoje, a chef u kuhinji panično provjerava je li umak savršen. Nije vozio auto, nije kuhao, a živio je isključivo noću, obilazeći najbolje stolove Grada Svjetlosti. Njegov apetit bio je legendaran, baš kao i njegova težina, no unatoč gabaritima, kretao…
Čujete li to? Taj zvuk. Zzzzt-zzzzt. Zvuk kuhinjskog printera koji izbacuje novu narudžbu. Za većinu ljudi, to je samo pozadinski šum u restoranu. Za nas kuhare? Za svakoga tko je ikada stajao na “lineu” vikendom navečer, taj zvuk je okidač. Povećava broj otkucaja srca. Sužava zjenice. Tijelo se steže. Sprema se za borba. Serija The…
Sjedite u onom tipu bistroa koji se očajnički trudi biti “in”. Znate točno na kakvo mjesto mislim, goli zidovi od cigle, s krova vise one “Edison” žarulje bez sjenila koje vam prže mrežnicu, a u jelovniku je svako drugo jelo opisano kao “naš autorski twist”. Naručili ste Cheesecake. Vaša očekivanja su jednostavna, gotovo biološka: želite…
Sjedite u onoj “autentičnoj” kleti, konobi, krčmi… znate točno kojoj. Onoj kaj izgleda kao etno-muzej iz kataloga. Bilo da je negdje u Samoboru ili u uličici uz more, scenografija je uvijek ista: stolnjaci koji vrište “tradicija”, s greda vise relikti koje nitko nije koristio od 1956., a s zvučnika igraju tamburice ili klape, ovisno o…
U hrvatskoj gastronomskoj svijesti, goveđi/juneći file (filet mignon, tenderloin) poznatiji kao biftek nije samo komad mesa. On je božanstvo. To je zlatno tele našeg ugostiteljstva, statusni simbol koji na tanjuru vrišti: “Znam kaj je dobro i imam novca da to platim.” Desetljećima smo trenirali goste da je naručiti goveđi file, tj biftek – po mogućnosti…
Uđete u restoran. Nije bitno koji, scenarij je u svakom drugom gradu gotovo identičan. Može to biti “autentična” konoba u unutrašnjosti ili neki fensi bistro na obali. Još niste ni skinuli kaput, niste ni vidjeli jelovnik, a nosnice vam napada onaj teški, agresivni, gotovo industrijski vonj. Onaj miris koji guši aromu vina, ribe i svega…
Posveta Ovaj tekst posvećen je svim našim kuharicama te fenomenalnoj gđi Željki Šimić, vjernoj čitateljici “Štrukanog Pelina” i pravoj inspiraciji ovog teksta. Hvala Vam, gospođo Šimić, kaj ste svojim duhom i strašću prema gastronomiji podsjetnik da su najljepše priče o hrani one koje nas povezuju, bez obzira jesmo li u kuhinji ili s druge strane…