Znate onaj osjećaj kad uđete u restoran i sve se čini na prvu korektno, ali nešto ipak nedostaje? Kad vidite kuhara koji odrađuje posao strogo po pravilima, kao da slijedi upute za sastavljanje namještaja iz Ikee, a ne da stvara umjetnost na tanjuru? Jela izlaze, tehnički su možda i ispravna, normativi su tu, nema greške, ali nema ni one iskre u očima dok kuša umak, nema onog dodatnog, instinktivnog pokreta ruke koji jelo pretvara iz dobrog u savršeno. Nema osmijeha zadovoljstva kad jelo krene prema gostu. Možda je nekad bio pun strasti, ali sada… sada je tu samo rutina, odrađivanje.
Ili onaj konobar koji vas dočeka s formalnom pristojnošću, izrecitira dnevnu ponudu kao naučenu pjesmicu, poput đaka u školi, ali bez trunke entuzijazma? Njegov osmijeh ne dopire do očiju, a preporuka vina zvuči kao da čita s papira, bez one tople, iskrene dobrodošlice koja gostu može uljepšati cijeli dan i zbog koje se osjeća kao da je zaista dobrodošao. Nema one male anegdote o jelu, nema personaliziranog pristupa koji vas osvaja. Sve je po PSu, po protokolu, ali duša je negdje odlutala.
E, to vam je, dragi moji, često opipljivi znak “tihog odustajanja”. Nije to nužno ona klasična lijenost o kojoj se toliko priča, niti manjak radnih navika urođen nekoj novoj generaciji, kako mnogi vole pojednostaviti. Puno češće, taj nedostatak žara, ta jedva primjetna sjena u profesionalnom držanju, simptom je nečeg dubljeg, nečeg kaj tinja ispod površine – a to je “tiho vodstvo”
Kaj je to zapravo “tiho vodstvo”?
Zamislite figuru koja je tu, prolazi hodnicima kuhinje, sjedi u uredu s pogledom na salu, ali je fizički prisutna, a duhom potpuno odsutna. To je onaj F&B menadžer, šef kuhinje, pa čak i vlasnik restorana koji je postao poput duha u vlastitom pogonu. Njegova prisutnost ne unosi energiju, ne nudi smjernice, ne gradi povezanost. On je lider koji je, nažalost, zaboravio – ili nikada nije ni naučio – kako istinski voditi.
Problemi se ne rješavaju, već se vješto guraju pod najdeblji tepih u restoranu. Bilo da se radi o tinjajućem sukobu između dva kuhara koji narušava timski duh, primjedbi gosta na kvalitetu koja se uporno ponavlja, ili o nepravednoj raspodjeli posla zbog koje dio tima puca po šavovima – tihi lider će okrenuti glavu. Jer, suočavanje zahtijeva energiju, hrabrost, a često i neugodu. Mantra “lakše je tako” postaje opravdanje za nerad, no dugoročno, ti neriješeni problemi postaju tempirane bombe koje uništavaju moral i produktivnost.
Jebiga s takvim tihim vodstvom, zaposlenici nemaju pojma rade li dobro, ispunjavaju li očekivanja, gdje imaju prostora za napredak. Svaki dan je kao hodanje po jajima. A kad se feedback i dogodi, često je to samo bujica kritika kad je šteta već učinjena. Gdje je pohvala za dobro obavljen posao? Gdje je konstruktivan savjet koji pomaže u razvoju? Bez toga, osjećaj da se vaš trud cijeni polako, ali sigurno, iščezava, a s njim i želja za dokazivanjem.
Možda je “zvijezda” tima u pitanju – onaj chef čija jela gosti obožavaju, ali koji redovito kasni, viče na kolege ili ne poštuje higijenske standarde. Ili je to jednostavno dugogodišnji zaposlenik kojem se “gleda kroz prste”. Tihi lider će zažmiriti na jedno oko jer se ne želi zamjerati, jer je konflikt neugodan, ili jer se boji da će izgubiti tog “ključnog” čovjeka. No, takvo ponašanje šalje otrovnu poruku ostatku tima: pravila ne vrijede za sve jednako. To rađa ogorčenost, smanjuje poštovanje prema lideru i srozava ukupne standarde ponašanja i rada.
Inače, kad stvari teku relativno glatko (ili se barem tako čini na površini), njega nema nigdje. Neće proći kroz kuhinju da neformalno popriča s timom, da pita kako su, treba li kome pomoć, kakva je atmosfera. Nema ga da čuje male probleme prije nego postanu veliki. Njegova prisutnost osjeti se samo u kriznim situacijama, kaj timu daje osjećaj da su prepušteni sami sebi dok sve ne ode “u jagode”. Uostalom, u takvom okruženju, ljudi ne govore ono kaj zaista misle. Umjesto otvorene komunikacije, cvjetaju tračevi i nagađanja. Inicijativa umire jer se ljudi boje da će pogriješiti i biti kritizirani, ili da će njihov prijedlog biti ismijan ili ignoriran. “Ne talasaj” postaje glavno nepisano pravilo. Osjećaj da morate paziti na svaki korak i svaku riječ stvara ogroman pritisak i ubija kreativnost.
Gorak okus tišine
Sjećam se priča, a neki od nas su nažalost i na vlastitoj koži iskusili gorčinu takvih radnih mjesta. Mjesta gdje se osjećate kao da ste potpuno nevidljivi, gdje vaš dodatni trud, neprospavane noći zbog smišljanja novog jela ili ona ekstra milja koju ste prešli za gosta, prolaze potpuno nezapaženo.
Kao da bacate bisere pred… pa, pred nikoga. A kad skupite hrabrost i ukažete na problem, na nepravdu, na nešto kaj koči cijeli tim, vaši se komentari umanjuju, ismijavaju ili, u najgorem slučaju, vi ispadnete krivi, etiketirani kao “problematični” ili “negativni”. Takvo okruženje ne samo da polako, ali sigurno ubija svaku motivaciju, već doslovno cijedi onu životnu strast iz ljudi. A u kulinarstvu, gdje je “srce na tanjuru” jednako važno kao i tehnika, ta strast je onaj tajni, nezamjenjivi sastojak koji jelo od prosječnog pretvara u nezaboravno iskustvo, a radnu atmosferu iz podnošljive u inspirativnu.
Možda se sada pitate kakve, pobogu, veze sva ova priča o vodstvu i tihom odustajanju ima s vašim omiljenim receptima, savršenim tehnikama pripreme umaka ili tajnama hrskave korice kruha koje inače očekujete na ‘Štrukanom pelinu’. Odgovor je – ima ogromne, duboke i neraskidive veze. Jer, vidite, način na koji se vodi tim izravno utječe na ono najvažnije – na ono kaj na kraju završi na tanjuru i na cjelokupno iskustvo koje gost ponese sa sobom.
Kada se tim osjeća necijenjeno, nevidljivo i neangažirano zbog tihog vodstva, kvaliteta neminovno pati, i to na svim razinama. Hrana, koja bi trebala biti eksplozija okusa i strasti, može postati tek puko zadovoljavanje forme – tehnički možda ispravna, ali bezlična, kao da joj nedostaje duša. Umjesto da svaki zalogaj priča priču, on postaje samo gorivo. Usluga, taj ključni most između kuhinje i gosta, postaje hladna i robotska; osmijesi su usiljeni, preporuke generičke, a ona istinska gostoljubivost koja grije srce jednostavno ispari. A kreativnost, taj vitalni sok svake kuhinje, počinje opasno presušivati. Novi jelovnici postaju muka umjesto izazov, specijaliteti dana se ponavljaju bez inspiracije, a želja za eksperimentiranjem i pomicanjem granica nestaje pod teretom apatije.
Nadalje, jedan od najbolnijih i najskupljih simptoma lošeg, tihog vodstva jest neprestani odlazak ljudi. Ugostiteljstvo je, nažalost, već ionako poznato po visokoj fluktuaciji radne snage, no tiho vodstvo tu statistiku samo dodatno pogoršava. Zapitajmo se samo koliko smo talentiranih, strastvenih kuhara, vještih slastičara i šarmantnih old school konobara nepovratno izgubili ne zato kaj nisu voljeli svoj posao, već zato kaj su polako ‘tiho odustali’ mjesecima prije nego kaj su konačno i formalno predali svoju pregaču ili blok za narudžbe. Svaki takav odlazak nije samo prazno radno mjesto; to je gubitak znanja, iskustva, entuzijazma i potencijala koji se sada teško nadoknađuje.
I naposljetku, dolazimo do onoga kaj bi trebalo biti apsolutni imperativ, a često se zanemaruje: mentalno zdravlje ljudi koji rade u ovoj predivnoj, ali i izuzetno zahtjevnoj industriji. Kuhinje su, budimo realni, nerijetko prava poprišta gdje se svakodnevno vodi bitka s vremenom i očekivanjima, a sve je nabijeno energijom i stresom – dugi i nepredvidivi radni sati, neprestani pritisak da sve bude savršeno i na vrijeme, vrućina, buka, ponekad i zahtjevni gosti… sve to stvara okruženje u kojem stres može eskalirati do nepodnošljivih razina. Ako lideri, oni koji bi trebali biti stup podrške, ne prepoznaju ove pritiske, ne adresiraju ih otvoreno i ne stvaraju mehanizme za njihovo ublažavanje, izgaranje (burnout) postaje gotovo neizbježna posljedica. A ruku na srce, čovjek koji je izgorio, čija je energija iscrpljena i čiji je um preopterećen, jednostavno ne može stvarati čaroliju na tanjuru. Njegova osjetila otupljuju, kreativnost se gasi, a strast koja je potrebna da bi se udahnuo život u namirnice, nestaje u dimu sagorjelog entuzijazma. Takav čovjek polako, ali sigurno, napušta ugostiteljstvo.
Zaključak
Kroz ovaj tekst htio sam naglasiti jednu ključnu stvar: atmosfera u kuhinji, strast na tanjuru i osmijeh na licu gosta neraskidivo su povezani s načinom na koji se tim vodi. Baš kao što biramo najkvalitetnije namirnice za naša jela, tako bismo trebali njegovati i najkvalitetnije odnose unutar tima, a temelj tih odnosa uvijek je vodstvo koje nije nijemo, već glasno u podršci, jasno u komunikaciji i hrabro u suočavanju s izazovima.
Pelin, po kojem ovaj blog nosi ime, poznat je po svojoj gorčini, ali i ljekovitosti. Možda je suočavanje s problemima lošeg vodstva gorko, ali prepoznavanje i mijenjanje tih obrazaca jedini je ljekoviti put prema zdravijem, sretnijem i uspješnijem radnom okruženju. Jer kada lideri prestanu biti tihi promatrači i postanu aktivni sudionici u gradnji pozitivne kulture, događa se čarolija: timovi postaju angažiraniji, kreativnost cvjeta, a gosti to osjete u svakom zalogaju i svakom trenutku provedenom u vašem prostoru.
Neka nas stoga ne definira strah od konflikta, niti povlačenje pred izazovima linijom manjeg otpora. Umjesto toga, neka naša misija bude vođena iskrenom željom da njegujemo kulturu ponosa u radu, gdje se strast za ugostiteljstvom može neometano razvijati i gdje je svaki dan prilika za zajednički rast – rast tima i rast kvalitete svakog jela koje napusti kuhinju, svakog posluženog gosta.
