Rad u ugostiteljstvu uistinu je jedinstveno iskustvo. To može biti nevjerojatno nagrađujuča industrija za rad – za mene, ako moji gosti napuste restoran di radim sretni, onda ću i ja biti sretan. U ovoj branši su nevjerojatne mogućnosti, a upoznao sam neke od najboljih prijatelja u životu koje sam stekao radeći u ovoj industriji. No onima koji se nikada nisu bavili ugostiteljstvom naši motivi mogu biti neshvatljivi. Lako je zaboraviti da su smjene koje radimo daleko od normalnih – kada svojim prijateljima koji šljakaju od 9 do 5 spomenem koliko sati radim svaki tjedan, najčešći odgovori su “sigurno si umoran”, “ti si lud” ili “o moj Bože, kako ti to uspijeva?!”
Nakon nekog vremena možete se naviknuti na duge dane i noći, ali ako se vratite korak unatrag i usporedite ono što mi radimo s mnogim drugim profesijama, počinjete shvaćati šokirane reakcije ekipe koja nikada nije radila u ovoj industriji.
Redovito, dosljedno radno vrijeme, uzastopni slobodni dani i vrijeme svake večeri za opuštanje i relaksaciju konkretne su značajke većine poslova; to je nešto što ugostiteljsko osoblje, konobari i kuhari rijetko vide, ako i uopće. Nisu to samo sati. Kao i kod mnogih drugih poslova, rad u ugostiteljstvu zahtijeva gotovo stalnu društvenu interakciju, koja može biti iscrpljujuća u najmanju ruku.
Dodajući u mješavinu zahtjev za stalnim održavanjem pozitivnog raspoloženja (uostalom, po definiciji, ugostiteljski radnici moraju biti gostoljubivi!) i često suočavanje s pijanim gostima, postaje još teže. Za to vam je potrebna debela koža svaki dan, a nije svatko stvoren za to.
Ali otporni kakvi jesmo, nismo roboti. Svi smo imali trenutak u ovom poslu kada smo razmišljali jednostavno baciti “fertun” (pregaču) i izaći kroz vrata. Bilo da ste na šanku i bacate koktele 14. sat zaredom jer je sezona u punom jeku ili ponovno radite jelo jer je gostu dobro pečeni odrezak (well done) bio “presuh” – svi smo se našli u ovim situacijama da bi najradije se pokupio i otišao doma. Nemojte me krivo shvatiti, kuharstvo je moja strast i apsolutno se ne bih time bavio da ga ne volim i da se ne mogu nositi s izazovima koje postavlja.
Međutim, u već sada 18 godina koliko radim u ugostiteljstvu posao je na mene utjecao na više načina na osobnoj razini; Pijem više nego što bih trebao, ne spavam dovoljno, dugi sati opterećuju odnose, a u prošlosti sam se osjećao tjeskobno, pod stresom i depresijom. Srećom, tijekom godina sam razvio neke dobre mehanizme suočavanja i blagoslovljen sam što sam okružen tolikim prijateljima punim ljubavi i podrške. Trenutno sam jako sretan i nevjerojatno zadovoljan u svom poslu i znam koliko sam sretan što se tako osjećam. Ali također znam iz prve ruke da se često možete osjećati kao da stojite na provaliji i da vas samo jedna stvar može gurnuti preko ruba – bila to obiteljska tragedija, raskid, svađa s kolegama ili čak samo podsmješljiva primjedba od gosta.
Naravno, problemi mentalnog zdravlja pogađaju ljude diljem svijeta bez obzira na profesiju. Međutim, ugostiteljska industrija jedna je od najstresnijih radnih snaga. Studija objavljena u International Journal of Mental Health and Addiction u lipnju 2018. pokazala je da „70% ugostiteljskih radnika osjeća da su premoreni, a 45% uzima slobodno zbog stresa u nekom trenutku svoje karijere”. Ove razine stresa pripisane su “dugim i antisocijalnim satima” zajedno sa “zahtjevom da se održi javno vidljiv i prihvatljiv emocionalni prikaz, zajedno sa sposobnošću pružanja kvalitetne usluge”.
Druga strana brzog tempa industrije je ono što možemo opisati kao “kroničnu potrebu oko toga kako održati tu energiju tijekom noći” koja rezultira time da “svi vrlo brzo saznaju tko ima tablete, travu, coca-colu, redbull” ili bilo što drugo što vam je osobno sklonost bi mogla biti. Pića u smjeni su norma, menadžeri ljubazno kupuju pijaću za osoblje, a jedini ured s barom otvorenim 24/7 je restoran Svako mjesto je naravno drugačije, ali općenito ako niste previše pijani ili napušeni da biste radili svoj posao, nećete dobiti otkaz. Zatim je tu stres. Kad ljudi ne daju napojnicu ili krive svoj loš dan na vama, dragim mojim konobarima, to nije samo frustrirajuće, već je i nevjerojatno stresno u poslu u kojem zarada od tipa često ovisi o pozitivnim iskustvima vaših gostiju. Negativna strana želje za ugađanjem ljudima je ta što ne možete udovoljiti svima. Neki su jednostavno debili.
Istina je da može biti iscrpljujuće održavati veselo ponašanje dok neprestano komunicirate s gostima i kolegama, čak i ako ne patite od problema s mentalnim zdravljem. Kada uzmete u obzir veličinu industrije, ove statistike postaju još više zabrinjavajuće. Ugostiteljstvo je jedna od največih grana u Hrvatskoj i zapošljava stvarno velik dio radne snage. Puno je to ljudi konstantno pod stresom.
Druga istraživanja u ovom području otkrila su zabrinjavajuće slične obrasce. A mnoge ankete koje možete pronaći na internetu pokazuju da je 51% njih patilo od depresije zbog preopterećenosti, a 27% je reklo da piju alkohol kako bi im pomoglo s smjenama. Nadalje, u studiji The Caterer o mentalnom zdravlju ugostiteljskih radnika iz 2018., 71% je reklo da je u nekom trenutku doživjelo problem mentalnog zdravlja. Od njih je 51% tražilo pomoć zbog toga, a 56% je reklo da njihov poslodavac nije svjestan toga.
Uistinu me uznemirila ova statistika. Međutim, ono što smatram podjednako šokantnim jest nedostatak podrške koja pomažu ugostiteljskim radnicima da izađu na noge kada su oboreni. Mnogi drugi sektori rada pružaju pomoć u obliku dana mentalnog zdravlja, članstva u teretani za osoblje, individualnog savjetovanja i više. To je nešto što se tako rijetko nalazi u vašem prosječnom baru ili restoranu – ako želimo pravu podršku, većina nas se mora osloniti podršku svoje obitelji i prijatelja, pritom se nadajući da nitko od tebe neće raditi sprdnju.
Dakle, kaj je to u ugostiteljstvu kaj uzrokuje tolike nevolje osoblju? Ako se ovo događa u ovoj mjeri ljudima oko mene, zašto mnogi od nas toga nisu svjesni? Koja je podrška stvarno dostupna i u kojim područjima ne uspijevamo pomoći velikom broju ljudi koji pate od mentalnih problema?
Postoji toliko mnogo čimbenika koji nas čine osjetljivijima [na probleme s mentalnim zdravljem], od tipa ljudi koje industrija privlači do kroničnih razina nedostatka sna i pretjerane zlouporabe supstanci. Pronašao sam na internetu studiju koju je proveo The Benevolent iz 2018. I koja je pokazala da “1 od 5 ugostiteljskih radnika pati od ovisnosti, a 1 od 3 pati od visoke razine tjeskobe, stresa i umora. U vezi s ovim statistikama, konobari i drugo ugostiteljsko osoblje na prvom mjestu izloženiji riziku od ovakvih problema zbog fizičke prirode svog posla, dugog radnog vremena, nezdravih navika spavanja i nedostatka financiranja od svojih poslodavaca za pakete beneficija osoblja.
Što sam više kopao po internetu, ali kroz razgovore s mnogim kolegama, pružili su slične šokantne podatke kao oni koje sam pronašao u svom istraživanju. Velika večina smatra da je iskusilo problem sa svojim mentalnim zdravljem. Mnogima ovi su se problemi ponavljali u posljednja dva mjeseca, a svi smatraju da su ti problemi izravno povezani s njihovim poslom. Kada ih se pita kaj smatraju glavnim uzrokom psihičkih problema u ugostiteljstvu, neki su se odgovori pojavljivali uvijek iznova.
Jedan od njih bilo je dugo radno vrijeme i posljedični nedostatak strukture u organizaciji rada. Kolege su tvrdili da su imali “malo prilika za spavanje od 8 sati” i da “nije bilo dovoljno vremena između smjena da se oslobode stresa” ili “jedino slobodno vrijeme provode na oporavak”. Jedan je rekao da su se osjećali “konstantno “sjebani” i na rubu”; drugi je rekao da “nema dovoljno vremena za pravilnu brigu o sebi i postizanje zdrave ravnoteže između posla i privatnog života”.
Gledajte jednako je važno brinuti se o sebi mentalno kao i fizički, a održavanje zdrave količine sna i odmora ključno je za oboje – nešto čemu neredoviti obrasci smjena tipični za ugostiteljske poslove malo pomažu. Iako se u ovoj industriji često ne može pomoći dugom radnom vremenu, čak i male promjene kao što je davanje uzastopnih slobodnih dana članovima osoblja uvelike bi pomogle onima kojima je količina vremena provedenog radeći izazov.
Jedan moj kolega izjavio mi je da mu je “ugostiteljstvo dalo neke sjajne prijatelje, ali isto tako i uveli su ga u postojeću kulturu pijenja i droge koja, iako zabavna, nije od pomoći nekome tko se bavi problemima.” Jbg u ugostiteljstvu je mnogo lakši pristup alkoholu nego u bilo kojoj drugoj industriji.
Čak i ako ne radite u baru, velike su šanse da ćete vi ili netko od vaših kolega otići na piće nakon smjene. Zbog dostupnosti alkohola i pritiska koji imate u glavi, jedno piće nakon posla može se tako lako pretvoriti u teturanje kući u 5 ujutro. Naravno, za ugostitelje piće se smatra sastavnim dijelom posla, kao što je opće poznato. Mislim da postoji očekivanje da, zbog prirode posla, svi ugostitelji piju alkohol, da bi trebali piti alkohol i da bi trebali biti u stanju podnijeti redovitu prekomjernu konzumaciju. Kao rezultat toga, u industriji postoji ‘kultura pijenja’, kao i tendencija da se osuđuju oni koji odluče piti manje ili uopće ne piju. Radimo u nevjerojatnoj industriji s izvanrednim proizvodima pri ruci, ali nažalost oni nisu rješenje za rješavanje poteškoća s mentalnim zdravljem.
Velik broj kolega također se osvrnuo na “kulturu pijenja” koja prožima industriju, ovjekovječena dostupnošću alkohola. Osim toga, osobito dugi i stresni dani ili tjedni mogu nas natjerati da se okrenemo zlouporabi sredstava ovisnosti gdje inače ne bismo… dobar primjer toga možete slobodno pronaći u Zagrebu. Svaki bolji fensi restoran, svaka bolja kuhinja nešto konzumira. Piće je štaka na koju se lako možete osloniti kada su vremena najteža, a uzastopne duge smjene stavljaju vas čvrsto u industrijski balon s drugima koji su u istoj nevolji kao i vi. Kao rezultat toga, opijanje, jedenje brze hrane i nespavanje se normaliziraju, a briga o sebi pada u vodu.
Doći u svoju smjenu s mamurlukom i neispavanjem, što opravdava i produžava nezdravu rutinu, to nije samo kultura pijenja, tu je i droga, smatralo se znakom časti u mnogim zagrebačkim bistroima. Samo jako i samo kultura toksične muškosti, jer kako drugačije preživjeti u ugostiteljstvu. U principu radi se o tome tko može raditi najviše sati, tko može biti najviše sjeban, tko ima najgori mamurluk itd.
To je iznimno značajno jer dovodi do pogoršanja mentalnog i fizičkog zdravlja, što dovodi do toga da se ljudi više oslanjaju na supstance samo da se relaksiraju. Supstance nisu nužno samo ilegalne droge, dapače, normabeli i sl tablete za smirenje također su učestala pojava.
Jasno je, dakle, da su ova pitanja široko prepoznata i prihvaćena kao štetna za ugostiteljske radnike. Ali još jedan veliki problem je stigma koja još uvijek okružuje mentalno zdravlje. Od svih koji su izjavili da pate od poteškoća s mentalnim zdravljem, samo , možda samo polovica je potražila pomoć za svoje probleme. Nažalost u hrvatskoj možemo se složiti da postoji stigma oko mentalnog zdravlja. Ovo je možda jedno od najrelevantnijih pitanja s kojima se suočavamo – ako se ljudi osjećaju omalovaženo zbog toga što su otvoreno govorili o svojim problemima, mogli bi lako odustati od traženja pomoći i savjeta za bilo što s čime se bore.
Zaposlenici moraju biti u mogućnosti sigurno razgovarati o svim zdravstvenim problemima bez straha od osude ili ismijavanja. Postoji svijet u svakom umu, stoga ne bismo trebali zanemarivati nečije probleme. Vjerujem da poslodavac mora priznati da je održavanje dobrog mentalnog zdravlja pravi problem i da slobodno vrijeme za oporavak od epizode mentalnog zdravlja smatra bolešću sličnom uzimanju slobodnog vremena zbog fizičke bolesti.
E sada, odgovorite mi na ovo pitanje, da li stvarno vjerujete da bi njihov poslodavac razumio kada bi zatražili izostanak s posla zbog problema s mentalnim zdravljem. Bez obzira na to je li ova stigma percipirana ili stvarna, ona i dalje igra veliku ulogu u sprječavanju ljudi da traže pomoć. Nadalje, priroda samog posla može obeshrabriti da pokažete da se mučite. Mnogi od nas u ovoj industriji su prije svega domaćini, i kao takvi, postoji očekivanje da stvorimo i održimo određenu atmosferu u našim radnim prostorima. Čak i kada se osjećamo potišteno ili iscrpljeno, ne možemo si priuštiti da se tako pojavimo pred našim gostima – naš je posao osigurati da svatko ima najbolje iskustvo koje može, a to znači da ponekad moramo biti dobri glumci. Jednom mi je jedan jako cijenjeni konobar rekao da se u ugostiteljstvu od vas uvijek traži da svoje probleme ostavite ispred vrata. Nažalost, mislim da to objašnjava zašto su mnogi ljudi s poteškoćama u mentalnom zdravlju obeshrabreni da zatraže pomoć.
Međutim, čak i kada se problem pokrene, biti svjestan toga i znati kako se nositi s njim potpuno su različiti. Pitanje sada za poslodavce koji čitaju ovaj blog. Koliko Vas ste sigurni u svoje znanje i sposobnost da se nosite s problemima mentalnog zdravlja vlastitog osoblja. Kada nekoga savjetujete, ono što kažete ima istinski utjecajan učinak i vi ste za to odgovorni. Ako se član vašeg osoblja obrati menadžeru ili vama ososbno kao poslodavcu u vezi s problemom, vi bi trebali biti sigurni da znate što reći i što poduzeti, jer ste odgovorni za to što kažete.
Međutim, iskreno rečeno, nema dovoljno obuke za menadžment. U idealnom slučaju obuka bi trebala biti omogućena svakom članu osoblja, ali svakako bi se trebalo zahtijevati da barem menadžment pohađa neku vrstu tečaja”. Osim toga, potaknuo bih menadžment da svom osoblju pruži relevantne informacije o dobrotvornim organizacijama koje rade nevjerojatan posao kako bi pomogle kolegama u potrebi.
Dopuštanje širenja relevantnih informacija njihovom osoblju moglo bi predstavljati veliku promjenu za najbolje kolege koji se bore s poteškoćama mentalnog zdravlja. Preporučuje se interna obuka prve pomoći za mentalno zdravlje kao praktičan korak za početak procesa prepoznavanja prvih znakova poteškoća s mentalnim zdravljem među kolegama. S obzirom na ovu obuku, bilo bi izvedivije prepoznati kada se netko bori sa svojim mentalnim zdravljem i pokušati to rano riješiti.
Još više možemo učiniti i sami kao ugostiteljski djelatnici. Čak i ako ne razumijete nečiji način razmišljanja, prvi korak u pomaganju nekome je empatija, a čak i saznanje da je netko tu da sasluša vaše probleme može biti od neprocjenjive pomoći.
Ako radite u ugostiteljstvu i imate bilo kakvih poteškoća s mentalnim zdravljem, nemojte se ustručavati zatražiti pomoć. Koliko god teška vremena bila, vašim kolegama je stalo, postoji svjetlo na kraju tunela i sigurno niste sami.
