Rad u ugostiteljstvu uistinu je jedinstveno iskustvo. To može biti nevjerojatno nagrađujuća industrija za rad, za mene, ako moji gosti napuste restoran di radim sretni, onda ću i ja biti sretan. U ovoj branši su nevjerojatne mogućnosti, a upoznao sam neke od najboljih prijatelja u životu koje sam stekao radeći u ovoj industriji.
No onima koji se nikada nisu bavili ugostiteljstvom naši motivi mogu biti neshvatljivi. Lako je zaboraviti da su smjene koje radimo daleko od normalnih, kada svojim prijateljima koji šljakaju od 9 do 5 spomenem koliko sati radim svaki tjedan, najčešći odgovori su “sigurno si umoran”, “ti si lud” ili “o moj Bože, kako ti to uspijeva?!” Pičke.
Nakon nekog vremena možete se naviknuti na duge dane i noći, ali ako se vratite korak unatrag i usporedite ono kaj mi radimo s mnogim drugim profesijama, počinjete shvaćati šokirane reakcije ekipe koja nikada nije radila u ovoj industriji.
Redovito, dosljedno radno vrijeme, uzastopni slobodni dani i vrijeme svake večeri za opuštanje i relaksaciju konkretne su značajke većine poslova; to je nekaj kaj ugostiteljsko osoblje, konobari i kuhari rijetko vide, ako i uopće. Nisu to samo sati. Kao i kod mnogih drugih poslova, rad u ugostiteljstvu zahtijeva gotovo stalnu društvenu interakciju, koja može biti iscrpljujuća u najmanju ruku.
Međutim, u već sada 23 godine (počeo s 15god) koliko radim u ugostiteljstvu posao je na mene utjecao na više načina na osobnoj razini; pijem više nego kaj bih trebao, ne spavam dovoljno, dugi sati opterećuju odnose, a u prošlosti sam se osjećao tjeskobno, pod stresom i depresijom. Srećom, tijekom godina sam razvio neke dobre mehanizme suočavanja i blagoslovljen sam kaj sam okružen tolikim prijateljima punim ljubavi i podrške.
Trenutno sam jako sretan i nevjerojatno zadovoljan u svom poslu i znam koliko sam sretan kaj se tako osjećam. Ali također znam iz prve ruke da se često možete osjećati kao da stojite na provaliji i da vas samo jedna stvar može gurnuti preko ruba, bila to obiteljska tragedija, žena, raskid, ljubavnica, svađa s kolegama ili čak samo podsmješljiva primjedba od gosta.
Mentalna gimnastika i emocionalni rad (Glumci bez Oscara)
Nisu problem samo sati. Ok, raditi 12-14 sati je fizički masakr, noge ti nateknu ko hrenovke, leđa bole. Ali ono kaj te stvarno ubija je gluma. Ugostiteljstvo zahtijeva da budeš stalno “uključen”. Tvoj posao nije samo donijeti hranu ili skuhati jelo. Tvoj posao je prodati atmosferu. Moraš biti nasmijan kad ti se plače.
Moraš biti ljubazan kad ti gost psuje mater jer nema stola. Moraš slušati pijane ispovijedi dok ti doma žena šalje poruke da te nikad nema. To troši. Zove se “emocionalni rad” i iscrpljuje više od kopanja kanala. Ti si psiholog, zabavljač, sluga i boksačka vreća, sve u jednoj smjeni, za jednu plaću. I moraš imati debelu kožu. Ali nismo mi od kevlara, ekipa. Ljudi smo. I negdje mora puknuti.
Gorivo koje nas pokreće (i polako ubija)
I tu dolazimo do javne tajne zagrebačkog (i hrvatskog) ugostiteljstva. Kako izdržati taj tempo? Kako biti “up” kad si “down”? Odgovor je često u kemiji. Svi vrlo brzo nauče tko u smjeni ima “prvu pomoć”. I ne pričam o flasterima. Pričam o tabletama za smirenje da preživiš stres, i o onim “drugim stvarima” da te drže budnim i fokusiranim nakon 10 sati rintanja. Kava i Red Bull su za amatere. U mnogim kuhinjama i šankovima, “bijelo” je postalo kao brašno, osnovna namirnica. A onda alkohol.
Kultura pijenja u našoj branši nije samo navika, to je ritual. Piće nakon smjene (ili u smjeni) je norma. Menadžeri često časte, jer znaju da je jeftinije platit rundu nego platit psihologa. “Ma popij jednu, bit će ti lakše.” I tako jedna postane tri. Pa se pretvori u teturanje doma u 5 ujutro. Pa se probudiš mamuran, popiješ aspirin i ideš ponovno. To je začarani krug. Alkohol i droga su flasteri na otvorenim ranama. Trenutno pomogne, ali dugoročno te pretvaraju u zombija.
Mislim da postoji očekivanje da, zbog prirode posla, svi ugostitelji piju alkohol, da bi trebali piti alkohol i da bi trebali biti u stanju podnijeti redovitu prekomjernu konzumaciju. Kao rezultat toga, u industriji postoji “kultura pijenja”, kao i tendencija da se osuđuju oni koji odluče piti manje ili uopće ne piju. Radimo u nevjerojatnoj industriji s izvanrednim proizvodima pri ruci, ali nažalost oni nisu rješenje za rješavanje poteškoća s mentalnim zdravljem.
Svaki bolji fensi restoran, svaka bolja kuhinja nekaj konzumira. Piće je štaka na koju se lako možete osloniti kada su vremena najteža, a uzastopne duge smjene stavljaju vas čvrsto u industrijski balon s drugima koji su u istoj nevolji kao i vi. Kao rezultat toga, opijanje, jedenje brze hrane i nespavanje se normaliziraju, a briga o sebi pada u vodu.
Svako mjesto je naravno drugačije, ali općenito ako niste previše pijani ili napušeni da biste radili svoj posao, nećete dobiti otkaz. Zatim je tu stres. Kad ljudi ne daju napojnicu ili krive svoj loš dan na vama, dragim mojim konobarima, to nije samo frustrirajuće, već je i nevjerojatno stresno u poslu u kojem zarada od bakše često ovisi o pozitivnim iskustvima vaših gostiju. Negativna strana želje za ugađanjem ljudima je ta kaj ne možete udovoljiti svima. Neki su ljudi jednostavno debili.
Toksična muškost i “tko može više”
Poseban krug pakla rezerviran je za onaj mačo stav koji vlada u kuhinjama. “Kaj si umoran? Ja sam radio 30 dana bez slobodnog!” “Kaj te boli glava? Popij pelin i šuti.” U mnogim zagrebačkim bistroima i restoranima, doći na posao mamuran ili “skuren” smatra se ordenom časti. To znači da si “igrač”. Ako tražiš slobodan dan jer si mentalno loše, onda si “pi***ca”. To je bolesno. To glorificiranje burnouta nas uništava. Umjesto da si čuvamo leđa, mi se natječemo tko će se prije raspasti.
Tihi vapaj u prazno: gdje je podrška?
Statistike su brutalne. Istraživanja kažu da 70% nas osjeća da je pregorjelo. Polovica pati od depresije ili anksioznosti. Ali koga briga? Dok IT firme imaju “mental health days”, sobe za opuštanje i plaćene terapije, mi imamo… pa, imamo 5 minuta na gajbi iza restorana dok pušimo cigaru i gledamo u zid. Poslodavci često nemaju pojma. Ili ih nije briga. Mantra je: “Svoje probleme ostavi ispred vrata.” Ali to ne funkcionira tako.
Ne možeš ostaviti anksioznost na vješalici uz jaknu. Kad se radnik slomi, često ga se zamijeni novim “potrošnim materijalom”. Nema edukacije za menadžere kako prepoznati krizu. Nema empatije. Samo promet, promet, promet.
To je iznimno značajno jer dovodi do pogoršanja mentalnog i fizičkog zdravlja, kaj dovodi do toga da se ljudi više oslanjaju na supstance samo da se relaksiraju. Supstance nisu nužno samo ilegalne droge, dapače, kak veli moj prijatelj Igor, normabel plus dva gemišta služi za smirenje.
Jasno je, dakle, da su ova pitanja široko prepoznata i prihvaćena kao štetna za ugostiteljske radnike. Ali još jedan veliki problem je stigma koja još uvijek okružuje mentalno zdravlje. Od svih koji su izjavili da pate od poteškoća s mentalnim zdravljem, samo možda samo polovica je potražila pomoć za svoje probleme. Loše.
Zaključak: Vrijeme je da skinemo te je*ene maske
Ne pišem ovo da bih pljuvao po struci koju volim. Da ne volim ovaj ludi cirkus, davno bih otišao raditi u skladište i slagati kutije u tišini. Pišem ovo jer me boli. Boli me jer vidim kolege, vrhunske ljude, koji tiho nestaju pred mojim očima. Vidim klince koji dolaze puni elana, svježi ko jutarnji kruh, a s 20 godina izgledaju potrošeno kao da im je 40. Oči su im prazne, a osmijeh je samo refleks.
Vrijeme je da prestanemo glumiti heroje i neuništive strojeve. Taj “mačo” stav nas je i doveo dovdje. Nije sramota reći: “Čuj, nisam dobro. Raspadam se.” Nije sramota tražiti pomoć, bilo od kolege, šefa ili doktora. I zapamtite ovo dobro, nije sramota odbiti piti nakon smjene. Nisi “partibrejker” ako naručiš čaj dok se drugi “ubijaju”. Ti si onaj koji će sutra imati bistru glavu.
Ako si menadžer : Educiraj se, čovječe. Tvoj konobar, tvoj kuhar, oni nisu roboti na baterije koje baciš kad se istroše. Oni su živa bića s kreditima, problemima i emocijama. Ako vidiš da netko tone, da mu se tresu ruke ili da je postao sjenka sebe, nemoj okretati glavu. Pruži mu ruku, a ne otkaz. Budi čovjek prije nego kaj si poslodavac.
Ako si radnik : Čuvaj se, jer nitko drugi neće. Niti jedan posao, niti jedan “prestižni” restoran s Michelinovom preporukom, niti jedna napojnica nije vrijedna tvoje psihe i tvog zdravlja. Kad se svjetla ugase, tvoji pravi prijatelji i obitelj su jedino kaj imaš, oni su bitniji od onog pijanog gosta u kutu koji će zaboraviti tvoje ime čim izađe kroz vrata.
I zapamtite kolege, koliko god se osjećali usamljeno u toj gužvi: Niste sami. Ima nas puno u istom sosu, puno nas nosi iste ožiljke. Počnimo pričati o tome naglas, bez srama, dok ne bude prekasno. Jer jedan život izgubljen zbog stresa i poroka je previše, a mi smo ih već previše izgubili.
Živjeli, ali ovaj put, za zdravlje.
