Dođe taj moment u životu svakog tko je odlučil živjeti malo van šprance, daleko od sterilnih ureda i ziheraških poslova, kad si nađe idola. Nekog tko je razbio kalup na proste faktore. Za cijele generacije nas kaj smo htjeli pisati, delati po kuhinjama, landrati po svijetu i gledati ljudima ravno u oči bez fige u džepu, taj je lik godinama bil Anthony Bourdain.
Sjećam se kad sam ga prvi put na TV-u ugledao. Tip u kuharskoj kuti s koferom u ruci napravio je nekaj skroz revolucionarno: pokazao je da život na cesti, uz mrzlu pivu, nepoznatu klopu i iskrene spikice s onim pravim marginalcima s ruba društva, zapravo može biti poziv. Zbog njega je to lutanje zgledalo kao ultimativni oblik slobode. Gledal si ga i misliš si: E, to je to. Hoću živjeti točno tak. Bez šefova koji ti vise nad glavom, bez korporativnih brija, samo gola istina, tanjur i cesta.
Ali, baš kak mi esej od Cailey Rizzo na Substacku gorko i brutalno precizno dopao, problem s idolima nastaje onog trena kad skužimo da je ta medijska fasada samo savršeno namješten kadar. A stvarna cijena takvog života? E, ona uvijek na kraju dolazi s bome masnim računom na naplatu.
Lako je romantizirati taj nomadski cug dok si zavaljen na kauču i surfaš po portalima. Al kad se kamere ugase, ostaneš sam u nekoj ofucanoj hotelskoj sobi, bazdiš na užeglo ulje, znoj i jeftini duhan, i pitaš se kaj ti je točno trebalo u životu da opet propustiš rođendan, obljetnicu ili samo normalan nedjeljni ručak doma. Ekipa često misli da bu ih promjena geografske širine spasila od vlastitih problema. Nažalost, neće. Samo bu ih pojačala na najjače, jer na cesti nemaš onaj svoj sigurni kut di se možeš sakriti.
Znaš kak to ide u našoj branši, kuhinje su i onako prepune likova koji misle da moraju izgoriti do temelja da bi skuhali nekaj pošteno. Kad pokupiš nečiji tuđi stil života, često u paketu nesvjesno preuzmeš i tuđe demone. Bourdain je bio apsolutni genijalac, tu spora nema, ali bil je i tip sazdan od pukotina. Njegova tragična priča nije bila nikakva romantična žrtva oltaru gastronomije, nego jebeno teška stvarnost čovjeka koji jednostavno nije znal kak povući ručnu i stati na loptu.
Balada jednog lutalice
Na kraju balade, kad se podvuče crta i opere zadnji lonac, moraš prerasti svoje heroje da bi opće preživio ovu šljaku. Cijeniti njihov rad i viziju? Apsolutno, skidam kapu. Ali probati navući njihovu kožu i njihovu muku na sebe, to je put ravno u zid. Pravi život je onaj di odradiš jebenu smjenu, izbaciš iz sebe ono kaj imaš za reći, a onda odeš doma, u svoj mali dio svemira, i zaključaš vrata. Nijedna tuđa priča, kolko god moćno zgledala na papiru ili ekranu, ne može riješiti tvoju vlastitu.
Nemojte me krivo shvatiti, volim i ja taj adrenalin. Volim onaj kaos kad krene gužva, kad narudžbe frcaju sa svih strana, a ti ne znaš di ti je glava, a di rep. Ali romantika prestaje onog trena kad shvatiš da ti klinci odrastaju isključivo prema tvom nabrijanom rasporedu smjena. Kad dođeš doma u gluho doba noći, strgan ko mačak, pa se na prstima došuljaš u sobu samo da čuješ kak Antonio i Gabriel mirno dišu. E, stari moj, tu staje svaka filozofija o jebenom lutanju i traženju smisla po azijskim street food marketima. Smisao te, vjeroval ili ne, čeka doma.
I zato, kad me danas pitaju zakaj više ne brijem na tu spiku vječitog buntovnika, velim im da je zapravo najteže, ali i najpoštenije, ostati. Skockati svoj život tu di jesi. Odradiš tu vatru i presing u kuhinji, izbaciš stotine tanjura, a onda se vratiš u onaj naš samoborski mir. Skuhaš si kavu ili natočiš nekaj kratko, sjedneš u tišini za macbook i ispišeš par stranica nečeg svog, mračnog, onako za svoju dušu. To je onaj pravi balans koji te zapravo drži iznad vode i ne da ti da potoneš.
Bourdain nam je svima dal dopuštenje da budemo divlji, da ne budemo samo poslušni roboti u bijelim kutama koji viču “Oui, chef!”. I na tome mu vječna hvala, lik je otvoril vrata koja nitko prije njega nije ni skužil. Ali fascinacija takvim idolima je, na kraju dana, priča za klince i nepopravljive romantičare.
Za nas koji svaki dan stojimo pred štednjakom i gledamo stvarnom životu u oči, jedini pravi heroj je onaj tko zna nakon cijelog tog ludila i stresa doći doma, presvući se, i sutra ujutro opet biti normalan čovjek.
Onaj jedan hrapavi one-liner
A zakaj ovo uopće pišem baš danas, samo zbog jedne priče na Substacku? Iskreno, pa da. Rizzo u tom svom tekstu povlači jednu brutalnu paralelu, spominje kako dijele isti datum rođenja i kako nas sad, uoči onog novog A24 biografskog filma, mediji opet tjeraju da recikliramo taj isti mit. Ali ono kaj ona genijalno gađa u sridu je taj usrani parasocijalni odnos koji smo svi mi stvorili s njim. Misliš da poznaješ lika jer si ga gledal kak srče rezance s Obamom u Hanoiju ili kak filozofira nad zdjelom tripica u nekoj meksičkoj rupi. Misliš da ti je frend. A realno, nitko od nas nije imal blage veze tko je zapravo taj tip kad se kamere ugase.
Ona u naslovu lijepo kaže: htjela je biti on, dok ga nije upoznala. Odnosno, dok nije skužila kaj se krije iza te fasade. Jer jedno je biti onaj šarmantni, cinični zajebant sat vremena na telki, a nekaj sasvim drugog vući tu ulogu “Anthonyja Bourdaina” na leđima 24 sata dnevno. Zamisli taj pritisak. Svijet od tebe očekuje da stalno budeš taj rubni lik, vječiti putnik koji pije vodku u podne i za svaku životnu situaciju ima spreman onaj savršeni, hrapavi one-liner. To te naprosto mora pojesti iznutra. Moralo je biti jebeno iscrpljujuće stalno igrati vlastitu karikaturu.
Rizzo nam tu razbija još jednu opasnu zabludu, a to je romantiziranje tuđe traume. Mi u kuhinjama to stalno radimo. Gledam te mlade kuhare, tek izašli iz škole, dođu na praksu nabrijani na tu cijelu rock’n’roll spiku. Misle da, ako opsuju chefa, stresu par piva previše poslije smjene i mentalno izgore do tridesete, automatski postaju neki neshvaćeni umjetnici. Prodana im je priča da bez patnje nema dobre klope, da moraš biti sjeban da bi bio genijalan.
A istina je, kak nam i ovaj Rizzin tekst jasno daje do znanja, puno banalnija i tužnija. Nema ničeg romantičnog u tome kad ne znaš di ti je doma. Nema glamura u napadima panike, u sjebanim odnosima i usamljenosti u hotelskim sobama s pet zvjezdica. Umjetnost, bilo da slažeš tanjur za Michelin zvjezdicu ili pišeš roman, ne zahtijeva da uništiš sebe da bi stvorio nešto dobro.
Zato mi je taj njezin esej tak dobro sjeo. Dođe ti kao hladan šamar i podsjetnik da ne trebaš biti jebeni mučenik da bi bil dobar u onom kaj radiš. Smiješ biti kreativan, smiješ imati svoj specifični stil, i da, smiješ voljeti taj kaos, ali kad skineš pregaču, najpametnija stvar koju možeš napraviti je otići doma i biti, samo ti. Običan čovjek, sa svojim mirom, daleko od svih onih koji misle da te poznaju samo zato kaj čitaju tvoje tekstove ili jedu tvoju hranu.
Za kraj, ovaj tekst uopće nije o Anthonyju Bourdainu. To je samo mamac. Pravi tekst je o tome kako čovjek u četrdesetima shvati da više ne želi živjeti kao njegov dvadesetpetogodišnji idol.
