Zamislite scenu: Pariz, lude dvadesete. U restoran ulazi on – Curnonsky. Razgovori zamiru, konobari se znoje, a chef u kuhinji panično provjerava je li umak savršen. Nije vozio auto, nije kuhao, a živio je isključivo noću, obilazeći najbolje stolove Grada Svjetlosti. Njegov apetit bio je legendaran, baš kao i njegova težina, no unatoč gabaritima, kretao se s elegancijom aristokrata.
Nije bio samo kritičar; bil je institucija. Imao je svoj “dvor” – svita pisaca, umjetnika i gurmana pratila ga je u stopu, upijajući svaku njegovu riječ o pečenju ili vinu. Ako je Curnonsky rekao da restoran valja, taj restoran je bio pun idućih 20 godina. Ako je rekao da ne valja, jebiga, ključ u bravu. Bez Instagram filtera, bez plaćenih oglasa, bez reketa preko revoluta, samo čista, brutalna moć nepca.
„Princ kojeg je izabrao narod”
Danas je titula “foodie” kihnula brže od NFT tokena. Svatko tko uslika tanjur misli da je kritičar. No, Curnonsky je bio “tata” igre prije nego kaj je igra postojala. Godine 1927. u Parizu nije bilo lajkova, ali je bilo poštovanja. Održan je javni referendum na kojem je kulinarska elita birala svog vođu.
Rezultat? Curnonsky je pomeo konkurenciju i postao službeni “Prince des Gastronomes”. Zamislite tu moć, znači lik kojeg su kuhari sami izabrali da im sudi. Nije si on tu titulu isprintao na vizitku ili iznudio reketom preko revolut računa; on ju je zaradio “na terenu”, jedući više i bolje od bilo koga drugog.
Pazi paradoks: Lik nije znao kuhati
Tu priča postaje luda. Čovjek čija je riječ bila zakon, u kuhinji je bio beskoristan. Doslovno. Nije znao razliku između kuhanja i pirjanja, a tava mu je bila strani predmet. Mnogi su ga pokušali diskreditirati zbog toga. “Kaj ti znaš, debeli, nikad nisi stajao uz šparet!”, govorili su mu.
A onda im je on spustio najbolji “mic drop” u povijesti gastronomije:
“Gospodo, ne moram znati snijeti jaje da bih znao je li pokvareno.”
Curnonsky
Bam! Gotovo. Tom rečenicom je objasnio suštinu. To je dokaz da ne morate biti chef s diplomom da biste imali ukusa. Nepce se ne trenira u školi kuhanja, nego za stolom. I zato, vjerujte svom jeziku, on ne laže, čak i ako ne znate napraviti roux.
Filozofija Štrukanog Pelina… 100 godina prije nas
Zašto pišem o debelom Francuzu s početka prošlog stoljeća? Zato što je Curnonsky bio prvi pravi borac protiv bullshita u kuhinji. U to doba, francuska gastronomija bolovala je od iste bolesti kao i mnogi današnji restorani, a to je da je forma bila važnija od sadržaja. Tanjuri su bili pretrpani teškim umacima, želatinama i dekoracijama koje su vrištale “luksuz”, a zapravo su skrivale prosječnost.
Curnonsky je bio penicilin za takve prevarante. Zagovarao je radikalan potez: povratak korijenima. Njegova mantra postala je i naša nit vodilja:
“Dobra kuhinja je ona u kojoj stvari imaju okus onoga kaj jesu.”
Curnonsky
Zvuči banalno? Probajte danas naći takav restoran. Ako naručim mahunu, želim da ima okus po mahuni – zemlji, suncu i vrtu, nečijem trudu. Ne želim da ima okus po vrhnju za kuhanje, tartufati i Vegeti. Curnonsky je tražio tu čistoću. Upravo je zato uzdigao Eugénie Brazier u zvijezde. Dok su pariški šminkeri tražili “cirkus na tanjuru” i komplicirane pjenice, on je otišao kod nje, pojeo komad piletine pripremljen bez ikakvog muljanja i zaključio: “Ovo je vrh svijeta.” Jer kad je namirnica vrhunska, kuhar treba samo jedno – ne smetati.
Smrt ili dijeta?
Živio je životom o kojem mi možemo samo sanjati. Svaku večer, najbolji restoran, najbolje društvo, najbolje vino. Zanimljivo, nikada nije sjeo za volan. “Zašto bih vozio, kad mogu razmišljati o večeri?”, govorio bi dok su ga taksisti vozili od jednog do drugog bistroa. Bio je putujući spomenik hedonizmu.
Kraj mu je bio filmski. Godine 1956., u 84. godini života, pao je s balkona. Službeno? Nesreća zbog slabosti. Neslužbeno? Legenda kaže da je to bio čin prkosa. Legenda kaže da su mu liječnici tjedan dana ranije zabranili sve kaj voli, vino, masnoću, šećer. Stavili su ga na strogu dijetu. Curnonsky je pogledao svoj tanjur s kuhanom blitvom, pogledao kroz prozor i donio odluku. Život bez okusa za njega nije bio život.
Lekcija za današnje “Instagram gurmane” i fejk kritičare
Kaj bi Curnonsky rekao danas, kad vidi da ljudi više slikaju hranu nego kaj je jedu? Vjerojatno bi se bacio s balkona još jednom.
Danas, kad nam pod “visoku gastronomiju” prodaju maglu, pjenice bez okusa i dekonstruirane drekove, njegov duh nam treba kao ozeblom sunce. Fali nam netko tko će reći: “Car je gol! Ovo nije hrana, ovo je prevara!”
Zato, kad vam sljedeći put serviraju “umjetnost” od koje ostanete gladni, sjetite se Princa. Budite hrabri. Tražite iskrenost. Tražite da krumpir bude krumpir, a riba riba. Jer ako hrana služi samo za gledanje, a ne za uživanje, onda je to pajdo moj, nula bodova.
