Nedavno je na jednom opskurnom portalu osvanuo podosta dobar osvrt na stanje cijena u hrvatskom turizmu, pokrenuvši lavinu rasprava koje sežu daleko izvan internetskih foruma. Autorova teza, kako gužve na obali svjedoče da Hrvatska i nije preskupa, na prvu se čini logičnom. Tko zna, možda je i u pravu. Međutim, ono gdje pogađa “u sridu” jest bolna činjenica da hrvatska obala i cjelokupni model sezonskog turizma sve više gube bitku s ključnim ekonomskim načelom: vrijednošću za novac (value for money).
Problem, čini se, nije isključivo u apsolutnom iznosu na računu. Cijena je, naravno, uvijek bitan faktor, čak i za one najbogatije. No, dok cijene na Jadranu iz godine u godinu galopirajuće rastu, kupovna moć ne samo domaćih građana, već i posjetitelja iz ključnih emitivnih tržišta, ne prati taj tempo. Procjene, koje potvrđuje i RTL televizija, govore o prosječnom rastu cijena od 30% u posljednje tri godine, a u nekim segmentima, poput smještaja i ugostiteljstva, te su brojke i dvostruko veće.
Tako je nekada gotovo obvezni ljetni odmor na moru za prosječnu hrvatsku obitelj postao luksuz. Primjeri poput vila u okolici Cavtata, čiji dnevni najam premašuje 400 eura, ili apartmana čije su cijene dosegle razinu luksuznih hotela u konkurentskim zemljama, postaju pravilo, a ne izuzetak. Ipak, fenomen koji zbunjuje jest da je sve “puno do čepa”. Direktor Hrvatske turističke zajednice, Kristjan Staničić, i sam je potvrdio da su cijene hotelskog smještaja u Hrvatskoj u prosjeku više nego u konkurentskoj Grčkoj, Španjolskoj i Italiji. Unatoč tome, statistike za 2023. i 2024. godinu i dalje pokazuju rast u broju dolazaka i noćenja, stvarajući privid da tržište bez pogovora prihvaća sve što mu se servira.
Geografija kao blagoslov i prokletstvo
Osobno mislim da Hrvatska nikada i nije bila budget destinacija, no dugo je slovila za onu koja nudi poštenu vrijednost. Danas je, čini se, postala jednostavno – destinacija. Preciznije, geografski najprihvatljivija destinacija za milijune turista koji ne žele “jahati dvije gladne godine” do željene obale. Upravo ta blizina našim najvjernijim gostima iz Njemačke, Austrije, Slovenije, Češke i Poljske, temelj je otpornosti našeg turizma. Njihov životni standard znatno je viši od našeg, pa se pojam “skupoće” na njih ne odnosi jednako. Za mnoge od njih, platiti nekoliko eura više za kavu ili kuglicu sladoleda ne predstavlja prepreku kada se uzme u obzir ušteda u vremenu i troškovima putovanja u odnosu na let za Portugal ili južnu Španjolsku.
Gužve koje gledamo, sada nešto manje opterećene graničnim prijelazima zbog Schengena, i dalje će se događati. No, opasnost leži u samozadovoljstvu koje takav scenarij generira. Preveliko oslanjanje na geografsku rentu i inertnost gostiju opasno usporava nužne promjene u samoj strukturi ponude.
Stagnacija u masi, elitizam u tragovima
Dok cijene rastu, kvaliteta usluge, infrastruktura i cjelokupni doživljaj često stagniraju. Problem takozvane “apartmanizacije” – stihijske gradnje smještajnih jedinica upitne kvalitete koje opterećuju lokalnu infrastrukturu – dosegao je kritičnu točku. Ugostiteljska ponuda u mnogim je mjestima i dalje zarobljena u zamornom trojstvu pizza-ćevapi-lignje, često spravljenih od smrznutih namirnica, ali naplaćenih po cijenama svježih.
Ipak, bilo bi nepošteno ne primijetiti pozitivne pomake. Hrvatska se polako, ali sigurno pozicionira i na karti visoke gastronomije. Restorani ovjenčani Michelinovim zvjezdicama poput Monte u Rovinju, Agli Amici ili Cap Aureo, te niz drugih vrhunskih objekata, dižu ljestvicu kvalitete. Dolazak luksuznih hotelskih brendova poput Hyatta u Zadru pokazuje da postoji interes i potencijal za privlačenje gostiju više platežne moći, onih kojima cijena nije presudna, ali je kvaliteta imperativ. Strategija razvoja održivog turizma do 2030. godine upravo i predviđa takav zaokret – prema cjelogodišnjem, otpornijem i kvalitetnijem turizmu više dodane vrijednosti.
Budućnost ovisi o ravnoteži
Zaključak je da će hrvatski turizam, kratkoročno gledano, nastaviti trend stabilnog rasta dolazaka. Inozemni gosti iz susjednih EU država i dalje će dolaziti, jer zašto i ne bi? Jednako kao što će naša zimska kolonija skijaša i dalje hrliti u Austriju i Italiju. Neki će odsjesti u resortima s vrhunskim restoranima, dok će drugi, po staroj tradiciji, u gepeku nositi sarme i mesne nareske. Ta suprotnost preslikava se i na naš turizam – imamo goste za luksuzne vile i one kojima je vrhunac doživljaja apartman s pogledom na tuđi balkon.
Međutim, dugoročni uspjeh ovisit će o sposobnosti sektora da odgovori na ključno pitanje: kaj nudimo zauzvrat? Ignoriranje “vrijednosti za novac” i rastuće nezadovoljstvo ne samo domaćih, već i stranih gostiju koji sve otvorenije uspoređuju cijene s konkurentima, mogli bi nas koštati. Jer jednom kada se percepcija Hrvatske kao preskupe destinacije bez pokrića učvrsti, ni blagodat geografske blizine neće biti dovoljna da popravi narušeni imidž. Naši će ljudi i dalje ići na more, makar na par dana, makar jeli Gavrilovićev mesni narezak s fetom kruha. Od nekih se tradicija ne odstupa. No, hoće li se strani gosti, suočeni s boljim ponudama drugdje, jednako tako tradicionalno vraćati – pitanje je o kojem ovisi budućnost našeg turizma.
