Koliko vas se zapravo osjeća ispunjeno na poslu. Znate na što mislim. Onaj osjećaj sreće kad si dio tim koji radi nešto sasvim nevjerojatno i pomiče granice. Onaj osjećaj kada smatraš da sve što si do sada uložio u sebe i materijalno i obrazovno, dolazi do punog izražaja. Kada su sve tvoje brige van kuhinje, bara, restorana i sl. A ti poput pilota koncentriran na ono što radiš i brineš jedino da svaki tanjur, svaka kava, svaka usluga prođu savršeno.
Ili razmišljaš o ‘dizanju sidra’, na svakoj pauzi visiš na mobitelu pretražujući moj-posao portal za nečim što možda i ne postoji. Uvijek se sjetim jednog svog bivšeg poslodavca i njegove mudre izjave kako ideala ne postoji. I znate što – apsolutno je bio u pravu.
Zapitajte se što biste prije prihvatili – nezanimljiv, posve loš i ispod vašeg znanja i mogućnosti, ali odlično plaćen posao ili financijski slabiju ponudu koja uključuje izazovan posao koji će vas ispunjavati? Činiti vas sretnim. Dati vam više slobodnog vremena.
Iako možda to ne biste pomislili, većina nas je nekad u karijeri bila ne jednom nego više puta u ovoj dilemi. Nekad za bolje uvjete moraš dušu ispustiti, ali nažalost to uzima veliki danak na psihi svakog radnika.
Recimo, ako želite bolju plaću morati će te se zadovoljiti (barem u hr) za rad u lošem do osrednjem lokalu. Nažalost, ovdje što veći pajzl to bolje (u smislu broja gostiju) radi. Ne vjerujete mi, zaputite se samo prema zagorju ili obližnjim Zagrebačkim susjednim gradovima i vidjeti ćete vikendom takve gužve da bi ste lako mogli pomisliti da ste u špici sezone negdje na Hvaru ili Rovinju.
Probajte odraditi jedan vikend u takvim uvjetima pa će te vidjeti kako to sve funkcionira. S druge strane, naći odličan posao s jako dobrim primanjima u hrvatskoj je prava lutrija. Obično su to lokali koji jednom, možda dva puta u par godina potražuju radnika preko oglasa.
Tržište rada je naklonjeno radnicima
Kao nikad prije, tržište je naklonjeno radnicima. Prilika za iskorak ili promjenu u karijeri ne nedostaje, a poslodavci su primorani nuditi sve kvalitetnije i kreativnije uvjete kako bi privukli kvalitetne kandidate u svoj tim. Samim time situacija s znatno popravlja za one koji uistinu žive za ugostiteljstvo. Nismo više primorani birati između visokih primanja i loših, ponekad i često toksičnih radnih mjesta. Danas kuhar koji ima dobar resume, dobre radne etike i prije svega je čovjek može puno lakše se izboriti za uvjete s kojima će biti zadovoljne sve strane. Bitan je samo taj korak da se radnik odluči na promjenu.
Straha od gubitka posla više nema, jer posla ima svugdje. Svi traže jer su svojim greškama otjerali mnoge kuhare i konobare u EU. Lokalno “bazeni” iz ex-yu država su presušili jer mnogi idu prema Austriji i Njemačkoj koji su otvorili i posebne urede za zapošljavanje radnika s balkana.
Međutim, utječe li i kako spoznaja da oglasa za slobodna radna mjesta nikad nije bilo više na naše poimanje karijere?
Jednom riječju, ne. Zapravo kad logički razmislite većina nas koji voli ovaj posao, ovaj poziv koji nas čini ispunjenim zapravo i radi u struci. Da li se radi u hrvatskoj ili negdje u EU je manje bitno za ovaj trenutni tekst i o tome zašto nas ima sve manje u hrvatskoj možete pročitati na ovom linku. Zapamtite, pravi istinski kuhari, pravi konobari, hotelijeri i ostali iz ugostiteljstva su “hard core tifosi” koji žele najbolje radne uvjete za stvaranje, kreiranje i usluživanje. Strast je ta koja nas ispunjava svaki radni dan, želja da isporučimo svako jelo, svaku uslugu što bliže savršenstvu što je moguće je to što nas pokreće, a financijski uvjeti ti koji nam daju sredstva za preživjeti do sljedećeg mjeseca.
Jesmo li danas skloniji češće tražiti novi posao, iako je mnogima sasvim ok tu gdje jesu?
Ovisi o poslu. Najčešće do rastanka dolazi zbog dva glavna razloga. Nedovoljno slobodnog vremena za provesti s obitelji te zasićenja na radnom mjestu.
Kada provodiš skoro cijeli prokleti dan na radnom mjestu pati samo jedna stvar. Tvoja obitelj. Klinci prebrzo narastu, ti nisi tu. Rođendani dođu i odu, većinu propuštaš . Preko ljeta, osim onih pišljivih dva tjedna, provedeš radeći u nekom gluhom radnom vremenu gdje si većinu dana na poslu. Zimi je to gore, dođeš po mraku, odeš po mraku. U jednom trenutku te “prebrika” u glavi i moraš odlučiti što je bitnije te pronaći nešto, neki drugi posao gdje može postojati kompromis. Nije da se baš mora svaki jebeni vikend, svaki jebeni praznik u pišljivoj godini odraditi.
Do zasićenja pak dolazi kada se inovacije zbog iracionalnog straha od gubitka gostiju ne provode. Sve ostaje na jedno te istom mjestu godinama dok rad ne postane jedna rutina. Vremenom se atmosfera koja je na početku bila dobra pretvori u toksičnu i jedva podnošljivu. S godinama to stvarno dosadi. Oni koji žive za gastronomiju dignu sidro već nakon par mjeseci, oni drugi nakon par godina. Ostaju samo oni koji nemaju izbora jer ionako rade posao koji zapravo i ne vole. Da citiram jednog meni jako dragog i talentiranog kolegu kuhara “Orlovi i svinje ne idu zajedno” Znam smiješno, ali istinito.
Što najviše utječe na našu odluku za pretraživanjem dostupnih mogućnosti? Koliko vremena bismo trebali provesti radeći za jednog poslodavca prije nego krenemo dalje? I na koncu, jesmo li dovoljno plaćeni i osjećamo li se ispunjeno na trenutnom radnom mjestu?
Promjena radnog mjesta u ugostiteljstvu i nije neki bauk. To je grana s mnogo transfera, poput nogometa, gdje zapravo ideš iz jednog objekta u drugi tražeći neki svoj put ka sreći. Zvuči kao klišej. I možda i je, ali zapravo sva bit je sažeta jednom tom jednostavnom rečenicom. Kada smatraš da možeš bolje od mjesta na kojem radiš zar ne bi trebao potražiti bolji objekt. Zar je Luka Modrić trebao zauvijek ostati u Inter Zaprešiću ili se trebao boriti i otići van igrati. Činjenica je da na ovo pitanje možete samo vi dati odgovor. Da li smatrate da ste prerasli objekt u kojem sada jeste. Da li želite pokušati raditi/stažirati u restoranima s San Pelegrino liste najboljih? Odluka je na vama. Samo znajte da uvijek možete otići i pokušati negdje drugdje ako smatrate da niste zadovoljni. Najgore se “zakopati” negdje gdje vam je loše, u nekoj tužnoj osrednjosti. To ne vjerujem da je ikome u cilju.
