Postoji nekoliko legendi o tome kako je nastao crepe suzette, ali najpoznatija je ona o mladom Henriju Charpentieru. Prema legendi, Charpentier je 1895. godine radio kao pomoćni konobar u kafiću Café de Paris u Monte Carlu. Dok je pripremao desert za princa od Walesa, budućeg kralja Edvarda VII, slučajno je zapalio tavu i tako su i palačinke i umak zagorjeli.
Kako nije bilo vremena za popravke, Charpentier je morao servirati desert. Na iznenađenje svih, aroma umaka i palačinki se toliko svidjela princu da je zamolio da desert nazovu po njegovoj pratnji, lijepoj francuskoj glumici Suzette Reichenberg. Ipak, postoje sumnje u ovu priču. Neki izvori tvrde da je Charpentier bio premlad da bi služio princa, a drugi da se to sve odvijalo u potpuno drugom restoranu.
Bez obzira na to tko je i kada izumio crepe suzette, ovaj desert je postao klasik francuske kuhinje i uživa se diljem svijeta.
Evo nekoliko dodatnih informacija o nastanku crepe suzette :
- Neki vjeruju da je recept nastao kao adaptacija starijeg francuskog deserta zvanog crêpes au citron.
- Drugi tvrde da je inspiriran talijanskim desertom zvanim zuppa inglese.
- Bez obzira na njegovo podrijetlo, crepe suzette je postao popularan desert u Francuskoj u kasnom 19. stoljeću.
- Prvi put je spomenut u kuharici 1897. godine.
- Crepe suzette palačinke su postale popularne diljem svijeta u 20. stoljeću.
Nekoć se crepe suzette često servirao u luksuznim restoranima i kafićima. Sjećam se da smo ga na praktičnoj nastavi pod mentorstvom pokojnog profesora Josipa Grdanjskog izučavali i uvježbavali. Kasnije se to znanje koristilo za međuškolska natjecanja.
Tokom kasnih 90-tih u ranih 2000-tih ove palačinke bile su na jelovnicima boljih hotela i restorana. Tada su brojni restorani imali kolica na kojima su profesionalni konobari(danas izumrla vrsta ljudi 😂) vješto pripremali i flambirali u sali pred gostima. Nekako mi se čini da su ta zaboravljena vremena imala domaćinski pristup prema gostu, više se trudili, kako u kuhinji tako i u sali, naspram današnjih vremena.
Par zanimljivosti o Grand Mariere likeru
Originalni liker kreirao je Louis-Alexandre Marnier Lapostolle, 1880. godine. Delikatna je mješavina finih konjaka i destiliranih esencija tropskih naranči. Sporo sazrijevanje u francuskim hrastovim bačvama daje neusporedivu zaokruženost i suptilnost kaj ga čini idealnim za ovaj desert.
Recept za Crepes Suzzette
Sastojci za palačinke :
Za umak :
- Sok od tri naranče
- Narezana korica od pola naranče
- Segmenti naranče očišćeni od membrane i koštica
- 200g šećera
- 50g maslaca
- 0,1l grand Marniere
Priprema :
Sve sastojke izmutite mikserom osim maslaca (njega ćete koristiti za premazivanje tave)
Pripremljenom smjesom ispecite nekoliko palačinki.
Zatim uzmite tavu i u nju stavite šećer i pustite da se karamelizira. Zatim na vruć šećer dodajte sok od tri naranče i koricu naranče.
Pustite da prokuha te zatim dodajte 50g maslaca.
Nakon 5 minuta dodajte i palačinke. Obilno ih uvaljajte u umak. Dodajte segmente naranče te zalijte alkoholom. Nagnite tavu da vam se lagano zapali ili ako koristite indukciju ili električni štednjak, flambirajte pomoću upaljača- (kad ulijete alkohol u tavu, pripalite ga upaljačem, samo pripazite ruke)
Tako flabirajte dok se vatra ne ugasi, tj dok alkohol ne ispari.
Servirajte na tanjur palačinke s umakom i segmentima naranče. Opcionalno možete poslužiti i quenelle od sladoleda od vanilije ili naranče, te dekorirati jestivim cvijećem.
Zaključak: Kazalište na tanjuru i posveta pravom ugostiteljstvu
Ekipa, da se ne lažemo. Crêpes Suzette nije samo obično ispečeno tijesto u slatkom sirupu. To je čisto, nepatvoreno kazalište. To je ultimativni dokaz onog starog, gospodskog ugostiteljstva gdje je stol bio pozornica, gost je bio u centru pažnje, a konobar majstor svog zanata, a ne samo usputni nosač tanjura koji jedva čeka kraj smjene.
Gledajući današnju restoransku scenu, iskreno mi fali taj miris karameliziranog šećera i svježe naranče koji se polako širi salom dok plamen guta Grand Marnier. Pokojni profesor Grdanjski, kod kojeg smo do besvijesti tesali ovu tehniku da bi sve izgledalo savršeno tečno, vjerojatno bi se primio za glavu da vidi kakav se brzopotezni servis danas ponegdje prodaje pod “ekskluzivu”.
Zato, kad već po modernim restoranima više ne viđamo ona klasična flambirna kolica, prebacite taj show u svoju blagovaonicu. Nemojte štedjeti na dobrom likeru, ne bojte se malo vatre i vratite onaj pravi, topli domaćinski pristup za svoj stol. Dobit ćete desert o kojem će ekipa pričati tjednima.
Samo pametno s tim upaljačem i tavom, cilj je impresionirati goste i flambirati palačinke, a ne zvati lokalne vatrogasce na desert.
