Više od grada….priča, život, dom

Sjećate li se onog osjećaja dok smo zajedno otkrivali tajne rudarske greblice? Onog savršenog spoja jednostavnosti i bogatstva okusa, tankog tijesta koje pucketa pod prstima i slasnog nadjeva koji priča priču o težačkom životu i ponosu samoborskog kraja. Ta greblica, zaštićeni dragulj hrvatske gastronomije, bila je naše predjelo, uvod u jednu mnogo širu i slojevitiju priču. No, priča o Samoboru i njegovim čarima daleko je od završene.

Na samo pol sata vožnje od ritma metropole koji guta i ubrzava, leži grad koji kao da živi u vlastitom, mirnijem i skladnijem vremenu. Do njega ne vodi peron 9 3/4 i Samobor nije tek usputna stanica za brzi izlet; on je cjelovito iskustvo, mozaik satkan od niti koje sežu duboko u prošlost, isprepliću se s netaknutom prirodom i kulminiraju u jedinstvenoj eno-gastronomskoj ponudi. To je moje rodno mjesto, mjesto gdje se šapat starih plemićkih obitelji s ruševina Starog grada miješa sa žamorom posjetitelja na glavnom trgu. To je platno na kojem se smaragdni zagrljaj Parka prirode Žumberak – Samoborsko gorje spaja s umirujućim žuborom potoka Gradne koji teče samim srcem grada.

Da, Samobor nudi mnogo više od jednog, pa i desetak kulinarskih specijaliteta koji ga s pravom svrstavaju u sam vrh kontinentalnog turizma Hrvatske. On nudi ljepotu. Nudi bijeg. Nudi autentičnost.

Ipak, upravo zato kaj je tak blizu savršenstvu, postavlja se ključno pitanje – kaj je onaj presudni korak, ona iskra koja Samoboru treba da svoj neosporni potencijal i titulu “gastronomske meke” pretvori u trajnu krunu i postane prava, nezaobilazna kontinentalna turistička sila? Gdje leži ključ koji bu otključal njegovu posljednju bravu na putu do zvijezda? 

Hrvatski “Hogwarts”

Samobor je grad koji se otkriva polako, korak po korak. Njegova povijesna jezgra, s Trgom kralja Tomislava kao srcem grada, odiše šarmom prošlih vremena. Svaka zgrada ovdje priča svoju priču, a šetnja popločanim ulicama uz umirujući žubor potoka Gradne djeluje poput putovanja vremeplovom. Iznad grada bdiju ostaci Starog grada, romantične ruševine koje pozivaju na istraživanje(ali oprezno, ima zmija gore) i s kojih se pruža nezaboravan pogled na samoborsko gorje.

Za one željne aktivnog odmora i bijega u prirodu, Park prirode Žumberak – Samoborsko gorje nudi nepregledne mogućnosti. Od laganih šetnica poput one do Starog grada ili Anindola, preko planinarskih staza koje vode do vrhova kao što su Oštrc i Japetić, do skrivenih bisera poput Grgosove špilje, Samobor je raj za zaljubljenike u prirodu. Biciklističke staze su rijetkost, no opet ima ih. Tu su i uređena izletišta, poput Slavagore koju obavezno morate posjetiti, te vinske ceste koje dodatno obogaćuju ponudu i pozivaju na cjelodnevni boravak na svježem zraku.

A kad se umorite od istraživanja povijesnih ulica i zelenih staza, budite sigurni – Samobor će vas dočekati raširenih ruku i, kaj je još važnije, punog stola. Ovdje hrana nije samo obrok, ona je dio identiteta, nasljeđe koje se s ponosom čuva i dijeli. 

Priču smo započeli s rudarskom greblicom, skromnom, a opet tako veličanstvenom slanom pitom koja je postala prvi zaštićeni gastronomski proizvod Zagrebačke županije. No, ona je tek otključala vrata jedne bogate riznice. Prije nego kaj zaronimo u legendarna jela, moramo pripremiti nepce na samoborski način.

A kaj to točno?

Za početak krenimo s Bermetom. Jbg, to je više od likera, to je tekuća baština Samobora. Autohtoni aperitiv spravljen od crnog vina, voća i tajne mješavine trava, s pelinom kao ključnim sastojkom. Njegov slatko-gorki okus istovremeno grije i otvara apetit, a receptura koju obitelji poput one Tonija Filipeca čuvaju stoljećima daje mu auru mističnosti.  Nakon kaj smo probudili osjetila, vrijeme je za konkretna jela koja svjedoče o bogatstvu samoborskog kraja, gdje se susreću šuma, rijeka i vrijedna polja.

  • Samoborski kotlet: Klasik nad klasicima i jelo koje ste prije mogli naći u svakoj lokalnoj gostionici. Sočni svinjski odrezak prvo se kratko prepeče, a zatim pirja u bogatom umaku od bijelog vina, goveđeg temeljca i, naravno češnjaka. Poslužuje se s policama od krumpira i doslovno se topi u ustima. Nažalost, većina lokala ga više nema na svojim jelovnicima.
  • Samoborska salama i češnofke: Mesarska tradicija ovdje je svetinja. Samoborska salama, sušena na hladnom zraku okolnih brda, ponos je svakog domaćina, a natjecanje “Samoborska salamijada” nekoć je bio društveni događaj godine. Velim, nije kao prijašnjih godina, no opet je tu. Uz nju, nezaobilazne su i češnofke, pikantne, dimljene kobasice s intenzivnim okusom, koje su esencija zime i kolinja. A di su kobase tu je i Samoborska muštarda. Slušajte me; zaboravite na sve kaj znate o senfu, jer muštarda nije senf. Ovo je pikantni, slatkasti umak od sjemena gorušice i kuhanog mošta, guste teksture i jakog okusa koji će vas prodrmati. Nažalost lokalni restorani ju “tutnu” najčešće kao pratnju kuhanim ili pečenim kobasicama te suhom mesu, no ona je stvorena za više od toga.  Njezina oštrina savršeno reže masnoću i zaokružuje okus, idelana za umake na bazi veloutea. A slatka kombinacija s liofiliziranim malinom i bijelom čokoladom je apsolutno savršena.
  • Jela od divljači: Zahvaljujući gustim šumama Žumberka, na samoborskim jelovnicima često ćete pronaći krepke lovačke specijalitete poput lovačkog gulaša ili odrezaka od vepra u umaku s njokima, nekad gljivama i brusnicama. Restorani poput Gabreka te Samoborske kleti imaju dobra jela od divljači.
  • Jela od gljiva i pastrve: Šume su bogate i vrganjima, pa je krem juha od vrganja čest i omiljen početak obroka. Mirko se kuži u gljiva pa ne čudi da je Gabrek poznat po njoj. U samoboru se pak nalazi i uzgajalište potočne pastrve, pa je specijalitet i pastrva na mlinarski, pržena u kukuruznom brašnu i poslužena s kuhanim krumpirom. Kršlinov mlin radi jako finu pastrvu.

I kad pomislite da nemrete više, stiže ono po čemu je Samobor nadaleko poznat. Slatka priča ovdje nije samo desert, ona je spomenik.

  • Samoborska kremšnita: Apsolutna kraljica. Zaboravite hladne verzije iz vitrina. Prava samoborska kremšnita jede se topla, svježe pripremljena. Njena prozračna, drhtava krema od jaja, koja se pjenasto tuče nad parom, smještena je između dva tanka, hrskava sloja lisnatog tijesta i posuta samo šećerom u prahu. Svaki zalogaj je čista poezija i doživljaj za sebe, razlog zakaj se hodočasti u Samobor. Morate mi vjerovati na riječ kad vam veli da je po ovom pitanju kavana Livadić – kralj. 
  • Sve velike gastronomske priče često kreću od nečeg posve jednostavnog, a priča o samoborskom kraju započinje upravo u malom mjestu Rude. Ovdje, u srcu nekadašnjeg rudnika bakra i željeza, rođena je rudarska greblica. Ovo nije bio kolač za gospodu, već skroman, ali okrepljujući obrok – tenki kolač – koji su žene pripremale svojim muževima rudarima. Trebao je biti praktičan za ponijeti u jamu, zasitan da pruži snagu za težak rad i, nadasve, ukusan.  I upravo u toj jednostavnosti leži njezina genijalnost. Tanko, ručno razvučeno tijesto, bez kvasca, tek tolko da zagrli bogati nadjev od svježeg sira i ovisno o sezoni, oraha, špinata ili blitve. Zapečena do zlatne boje, greblica je savršen spoj hrskavih rubova i mekane, sočne unutrašnjosti. Dugo je vremena greblica bila lokalna tajna, jelo koje se pripremalo unutar obitelji i peklo za posebne prilike u čast svete Barbare, zaštitnice rudara. No, trudom lokalnih entuzijasta, poput pekarnice Nikl, ovaj je “zaboravljeni klasik” otrgnut zaboravu.

    Ovi specijaliteti nisu samo popis jela; oni su srž samoborskog identiteta. Svaki zalogaj nosi priču o povijesti, prirodi i ljudima ovog jedinstvenog grada, pozivajući vas da sjednete za stol i postanete dio te slasne tradicije.

Korak koji nedostaje

Iako Samobor ima sve predispozicije za turističku izvrsnost, postoji nekoliko ključnih područja koja zahtijevaju poboljšanje kako bi grad u potpunosti iskoristio svoj potencijal. Kritički osvrt nije kritika radi kritike, nije puko hejtanje iza “tipkovnice” već konstruktivan poticaj za budući razvoj grada Samobora. Da mi nije stalo do Samobora, ne bi ovo ni pisao.

Prvi i najočitiji nedostatak jest manjak kvalitetnih hotelskih kapaciteta. Iako Samobor nudi solidan broj apartmana i soba u privatnom smještaju, te nekoliko manjih hotela s dobrom uslugom, za iskorak prema destinaciji koja može primiti veće grupe, organizirati značajnije kongrese i privući zahtjevnije goste, nužna je investicija u barem jedan visokokategorizirani hotel. Takav objekt ne samo da bi podigao razinu smještajne ponude, već bi postao i nositelj razvoja, otvarajući nova radna mjesta i stvarajući dodatnu vrijednost za cijelu zajednicu.

Drugi, možda i suptilniji, ali jednako važan segment jest bolja i dublja integracija lokalnih OPG-ova (obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava) u turističku ponudu. Samoborsko zaleđe krije pravo bogatstvo vrijednih proizvođača sira, meda, voća, povrća i mesnih prerađevina. Iako postoje primjeri “seoskih domaćinstava” koja nude svoje proizvode i usluge, ta je ponuda još uvijek fragmentirana i nedovoljno vidljiva prosječnom posjetitelju.

Zamislite scenarij u kojem toliko potreban hotel u Samoboru s ponosom ističe da u svojoj kuhinji koristi namirnice s lokalnih OPG-ova, gdje se organiziraju redovite ture “Od polja do stola” koje posjetitelje vode direktno do proizvođača, gdje se na skromnooj gradskoj tržnici održavaju tematski cooking show kojim samoborski chefovi slave sezonske proizvode… Takva sinergija stvorila bi autentičan i nezaboravan doživljaj za gosta, a lokalnim proizvođačima osigurala siguran plasman proizvoda i održivost poslovanja. Upravo ta autentičnost i povezanost s lokalnom zajednicom te u konačnici fer cijena, ono je kaj današnji turisti sve više traže i cijene.

Za kraj, riječ jednog Samoborca

Tko god je jednom prošetao ovim ulicama, zna da Samobor nije samo grad. To je osjećaj. To je onaj mir koji pronađeš u žuboru Gradne dok preskače s kamena na kamen, to je toplina koja te obuzme s prvim zalogajem tople kremšnite, to je ponos koji osjetiš dok gledaš naš Stari grad kak stražari nad svime kaj jesmo. Mi, Samoborci s ponosom mogu reći, imamo sreću živjeti u mjestu koje je sačuvalo svoju dušu, svoj “kaj”, svoj polagani ritam, unatoč tome kaj nam je velegrad na dohvat ruke. To je naš blagoslov.

Naša povijest, priroda i okusi nisu samo turistički aduti na papiru; oni su dio našeg DNK. I baš zato, iz te silne ljubavi, ponekad me zaboli kad vidim koliko još možemo, a ne činimo. Sanjam o Samoboru koji će punim plućima udahnuti svoju snagu. Sanjam o hotelu koji će biti dostojan naše ljepote, koji će gostu pružiti utočište iz kojeg će istraživati naš kraj. Sanjam o tome da naši vrijedni OPG-ovci, ljudi čije ruke stvaraju čuda od sira, meda i vina, postanu prva stanica svakog posjetitelja, da se njihov trud ponosno ističe na svakom jelovniku u gradu. Želim da se ta neraskidiva veza između našeg zelenog prstena i gradskog srca osjeti na svakom koraku.

To nije kritika, to je želja. Najveća. Želja da moj Samobor zasja onim sjajem za koji znam da ga posjeduje, da postane mjesto gdje se tradicija i budućnost grle, a ne samo dodiruju.

Ali nemojte čekati da mi ostvarimo sve svoje snove. Dojdite sada. Dajte da vam pokažemo zakaj smo toliko zaluđeni ovim gradom. Izgubite se s nama u labirintu ulica oko Trga, dopustite da vas odpeljamo na najljepši pogled s Starog grada, poslušajte tišinu u dubini Grgosove špilje. Prepustite se našim okusima, našem gostoprimstvu. Dođite i osjetite ono kaj mi živimo svaki dan. Jer naš Samobor nije destinacija koju treba prekrižiti s popisa. To je ljubav koja čeka da bude podijeljena. I vrijedan je svakog vašeg otkucaja srca.