Nedostatak radne snage je posvuda. Nema ljudi, ekipa. Nema. U autoindustriji roboti već odavno šarafe, vare i ne traže pauzu za ćik. Ali taj trend se prelio iz hladnih tvorničkih hala ravno u naše tople kuhinje. Automatizirani restorani niču ko gljive poslije kiše. I sad se svi pitamo ono logično pitanje od kojeg se svakom kuharu stisne želudac: Hoće li me uskoro zamijeniti hrpa lima i žica?
Realno, malo koja industrija je plodnije tlo za robote od naše. Oštar podsjetnik na to je činjenica da restorani zatvaraju ili skraćuju radno vrijeme jer nema tko raditi. Nema konobara, nema kuhara, nema pomoćnog osoblja. Još uvijek nam trebaju ljudi od krvi i mesa, ali s ovim naprednim tehnologijama, poslodavci sve češće gledaju prema onima od metala, matica i vijaka.
“Roboti nemaju bolovanja” (Rečenica zbog koje mi se diže tlak)
Nedavno sam pročitao komentar jednog američkog vlasnika fast fooda i, iskreno, volio bih da nisam. Taj lik, mrtav-hladan, kaže: “Da, roboti su bolji! Oni nemaju bolovanja, ne dolaze na posao mamurni, a i malo su pouzdaniji od ljudi.”
Čitaš to i ne vjeruješ. Usporedbe su mu smiješne, ali ako čitaš između redaka, poruka je jasna: U njegovim očima kuhar vrijedi manje od pišljivog stroja. Ali, majstore, zaboravljaš jednu “sitnicu” – sve se kvari. Kvari se najnoviji Macbook Pro od 3 i pol soma eura, kvari se Mercedes od pola milje eura(valjda toliko košta, neznam), pa će se pokvariti i tvoj dragi robot. A kad ti robot stane u petak navečer usred špice, koga ćeš zvati? Tvog lokalnog majstora Štefa? Sretno s tim.
Ugostiteljstvo vs. industrija prehrane
Gledajte, ja tog Amerikanca ne smatram ugostiteljom. On ne zna definiciju te riječi. Iza te njegove “inovacije” ne stoji napredak, nego čista, sirova pohlepa za lakom lovom. Za ugostiteljstvo se živi. Često se sjetim riječi direktora Prevolšeka: “Pravi ugostitelj se mora ponašati u maniri dobrog domaćina.” I tu je čovjek 100% u pravu. Robot ne može biti domaćin. Robot ti ne može namignuti, ne može ti preporučiti vino s guštom, ne može osjetiti da ti je danas loš dan i skuhati ti nešto “za dušu”.
Taj dio priče se u automatiziranim restoranima gubi. Možda je to super za stadion di trebaš nahraniti 5.000 ljudi u poluvremenu, ali za pravo ugostiteljstvo? Nema šanse.
Nije Terminator, nego friteza s mozgom
Da ne bi bilo zabune, kad kažem roboti, ne mislim na humanoidne androide koji izgledaju ko konobari. To su zapravo, znanstveno rečeno, “aparati koji obavljaju funkcije”. Najčešće je to samo jedna duga, žilava robotska ruka. Ali ta ruka, zahvaljujući AI-u, točno zna kad treba izvaditi krumpiriće, na kojoj temperaturi ih pržiti i kad su gotovi. Može izbaciti 150 narudžbi na sat. Bez greške. Ali i bez ljubavi i strasti. I koliko god nekome to zvučalo smiješno ili romantičarsko, taj tajni sastojak se osjeti na tanjuru.
BurgerBot i Wagyu prevara?
Istražio sam malo i drugu stranu, da ne ispadne da samo branim ceh. Našao sam primjer iz one čudne zemlje zvane Kalifornija (sarkazam uključen). Stroj se zove BurgerBot. Izgleda ko pećnica za pizzu, sam peče meso, stavlja ga u pecivo. Čovjek samo dodaje salatu (još uvijek smo potrebni za slaganje lego kockica, jupi!). Fora je u tome kaj taj robot radi burgere od skupog Wagyu mesa po cijeni običnog junk fooda. Matematika tog lika je: “Ono kaj uštedim na plaćama kuhara, uložim u kvalitetu mesa.”
Zvuči bajno, ha? Hoćemo li svi jesti kavijar za siću zahvaljujući robotima? Iskreno mislim da ne. Sjetite se koliko košta novi iPhone. Sad zamislite koliko košta industrijski robot. Inicijalno ulaganje je brutalno (30-ak tisuća dolara plus mjesečno održavanje). Kad staviš to na papir naspram plaće radnika u fast foodu (koja je u SAD-u mizerna), pitanje je isplati li se to uopće, osim ako ne radiš 0-24.
Pandorina kutija je otvorena
Ali, bojim se da je pandorina kutija otvorena. Amerika postavlja trendove. Ako oni to poguraju, za par godina eto robotskih ruku i u našim kuhinjama. Projekcije kažu da se upotreba robota utrostručila u zadnjih 13 godina. Cijene im padaju. Dolaze. Ne možemo to zaustaviti.
Zaključak: Neka prže, mi ćemo kuhati
Hoće li roboti preuzeti kuhinje? Onaj dosadni, zamorni dio, prženje krumpira, okretanje pljeskavica, “pomfrit unutra, pomfrit van”, apsolutno. I neka preuzmu. To nitko ne voli raditi. Ako se robot koristi pametno, kao dodatak timu, a ne kao zamjena za čovjeka, to može biti dobra stvar. Riješiš se “fizikalije” i imaš više vremena za ono bitno: kreativnost, interakciju s gostom, onaj “final touch”.
Te vještine robot nema i neće ih imati još dugo. Prave ruke mogu puno. Pravi umovi također. Zato, kolege, bez panike. Neka roboti budu šljakeri u fast foodu. Za pravu gastronomiju, za emociju na tanjuru, i dalje trebaju profesionalni, talentirani kuhari, od krvi i mesa. I, nažalost po onog Amerikanca, ponekad i malo mamurni.
