Za većinu ljudi ovaj dio će biti poznat. U većini epizoda Hell’s Kitchen postoji točka u kojoj Gordon Ramsay zaustavlja servis. Postoji neki problem: govedina Wellington je sirova, ili su jakobove kapice sirove ili je losos sirov. To toliko uznemiri chefa Ramsayja da je prisiljen bacati govedinu o zid ili udarati lososa, pri čemu je svom snagom svoje šake komadići sirove ribe letjeli na sve strane.
Ovi trenuci divljaštva indikativni su za ikoniziranje kuharskog bijesa koji je mnogim chefovima u ranim 2010-tima dao krila da se tako ponašaju i u svojim kuhinjama. Stvarajući toksičnu atmosferu za mnoge mlade kuhare. Stvarno 2005 – 2010 bile su jako teške godine za biti commis(početnik) u kuhinji.
Danas, Hell’s Kitchen se prenio i u naše prostore. Ne očekujući ništa previše od RTL-a, jer ako je suditi po Tri dva jedan kuhaj… oni stvarno nisu za producirati kuharske emisije, a od hrvatske verzije Hell’s Kitchena nisam imao neka velika očekivanja. No kako volim i poštujem Toma Gretića kao chefa, morao sam pogledati prvu epizodu. I što reći.
Zavirivanje reality showa u toksične kuhinje možda je bilo zanimljivo kad je premijerno prikazan 2005. No od tada smo kao profesionalci svjedoci pokušaja velikog ugostitelja da se obračunaju s vlastitim otrovnim radnim okruženjima. Trebalo nam je “miijardu”godina, ali konačno smo dovoljno evoluirali da shvatimo da ne morate imati osobnost tiranskog kapetana iz doba piratstva da biste natjerali ljude da rade svoj posao. Ova je poruka posebno odjeknula u svijetu gastronomije, posebno preko bare, gdje je u SAD-u izbio mali milijun skandala. Čak je i poznati chef David Chang bio prisiljen pomiriti se s činjenicom da je imati toksičnu atmosferu, zapravo jako loše.
Tu dovodimo do još jedne bitne stvari. Ovo je reakcija na tekst Hrvoja Marjanovića napisanog na portalu index.hr. I pozivam vas sve da ga pročitate i sami prosudite. Izneseno je toliko stvari s kojim se ne mogu oteti dojmu da mnogi koji pišu o temi ugostiteljstva, nemaju doticaja s vremenima u kojima mi živimo. Ok, želiš da Gretić bude kao Ramsay, da urla i razbija, da cijeli show bude kao Big Brother samo s noževima i “šparetima”. Ali zašto? Radi tvoje zabave? Meni to nije zabava, to nije zabava niti za jednog pravog kuhara, a pogotovo za onoga koji tek ulazi u taj svijet. (Napomena: Obožavam čitati Marjanovićeve tekstove i index mi je općenito najdraži medij, tako da ovo nije negativna kritika, već reakcija)
Pa zašto se otrovnost još uvijek slavi na Hell’s Kitchenu? Zašto mnogi uživaju gledati kuhara Gretićevog ranga kako koluta očima na kandidate koji kuhaju i bore se sa stresom pred kamerama. Kuharski posao je dovoljno stresan i težak, a kamoli još pred kamerama. Je li doista toliko radikalno sugerirati da pravljenje jednostavne replike jela ne bi trebalo dovesti do živčanog sloma?
Ovakav tip emisije koji promiče negativan prikaz života i rada kuhara, nije dobra emisija. Sjetite se da Hrvatska praktički živi od turizma, od stranih gostiju. A netko bi i trebao skuhati svim tim gostima. Kad vidiš na tv-u da će te netko psihički zlostavljati, “gađati” tanjurima i da ćeš raditi u svim negativnim aspektima kuharskog posla, dovodi do toga da mnogi odustanu od ove profesije i prije nego kaj započnu sa svojom karijerom.
Gledajte TV je i dalje najjači medij na našem području ma kaj god mislili o tome. Poticati negativnu dinamiku u kuhinjama dovesti će i najstabilnijeg kuhara do “burnt out” sindroma o čemu sam već pisao i koji mi je do dan danas najčitaniji tekst na stranici.
Da se razumijemo, perfekcionizam može zahtijevati teške razine žrtve, predanosti i pažnje na detalje, ali nikada ne zahtijeva vikanje i/ili zlobne nadimke. I u svakom slučaju, to je kontraproduktivno: kad Ramsay u kuhinji vrišti o nedovoljno pečenom jastogu natjecatelji izgledaju pod teškim stresom i imaju lošije rezultate.
Otkrit ću vam toplu vodu; Nećete postići bolje rezultate ako je vaš tim uplašen, posebno u kuhinji, ako se vaše osoblje trese i rastreseno jer je uplašeno, neće obaviti bolji posao od nekoga tko svoju energiju može usmjeriti na stvaranje prekrasnih jela.
Možda prihvaćamo okrutnost Hell’s Kitchena jer osjećamo da je loše ponašanje neodvojivi dio reality TV-a kao žanra? Očekujemo da ćemo vidjeti dramu veću od života i neispavane natjecatelje koji se slamaju tijekom “meme” vrijednih ispovjedaonica. Znamo da je reality TV loš za nas i ja ga iskreno mrzim, ali svejedno ga gledamo. Baš poput lošeg TV scenarija, daje nam katarzu. Natjecateljski kut reality showova omogućuje nam da emocionalno uložimo u svog omiljenog natjecatelja. Pratimo ih na društvenim mrežama i dobivamo osjećaj pravde kada netko tko se dobro ponaša, pobijedi — čak i ako je to samo obična nagrada.
A Gretićevo vikanje daje nam siguran prostor da budemo frustrirani ljudima koje doživljavamo kao nesposobne. To je loš, rekao bih prizemni osjećaj, ali reality TV stvoren je da hrani te prizemne impulse. Ne možete nekoga nazvati idiotskim sendvičem jer je zeznuo stvar u stvarnom životu (barem bez suočavanja s određenim stupnjem posljedica), ali Ramsay to može učiniti na TV-u, jer kad netko uđe u kuhinju, prestaje biti osoba i postaje “lik iz crtića”.
Mnogo toksičnih kuhinja još uvijek postoji u stvarnom životu, a toksična Hell’s Kitchen TV kuhinja odražava tu neugodnu činjenicu. Ali baš kao što TV odražava kulturu, a kultura često odražava TV, zbog čega je ključno da mi budemo promjena koju želimo vidjeti u svijetu, posebno ako želimo da ta promjena poprimi oblik ne ponašanja kao seronja prema ljudima koji rade pod vama.
U konačnici kuhar je umjetnik, a dužnost umjetnika je promovirati bolju umjetnost, a zadatak publike je zahtijevati bolje i više od umjetnika. Rekao bih to ovako, umjesto da toleriramo gnjev i negativnost koja šalje pogrešnu poruku, jer nam govori da je takvo ponašanje “u redu” ili čak neophodno, Gretić ima priliku da pokaže da to nije potrebno, da se bez divljanja i uz umjerenu dozu strogoće može uspješno voditi kuhinja.
