Svi znamo tu scenu. Klasika. Gordon Ramsay stisne onu veliku crvenu gljivu, zaustavi servis i krene shit show. Govedina Wellington je sirova, jakobove kapice su gumene, a losos… losos upravo leti preko cijele kuhinje i lijepi se na pločice dok se nesretni kuhar smanjuje na veličinu makova zrna.
Ti trenuci divljaštva postali su ikona. Ali, budimo realni, stvorili su i generaciju chefova u ranim 2010-ima koji su mislili da si “faca” samo ako urlaš i bacaš tave. Stvorili su toksičnu atmosferu u kojoj je biti commis (početnik) bilo kao služiti kaznu u ruskom gulagu.
RTL i naša realnost
I sad je taj cirkus stigao kod nas. Iskreno? Od RTL-a nisam očekivao čuda. Ako sudimo po Tri, dva, jedan – kuhaj! (koji je bio više sapunica nego kuhanje), letvica je bila nisko. Ali, tu je Tom Gretić. Čovjeka poštujem, zna znanje, ima karizmu. I morao sam pogledati prvu epizodu.
I tu dolazimo do problema. Zavirivanje u toksične kuhinje bilo je “in” 2005. Danas? Danas je to passe. Trebalo nam je milijun godina, ali napokon smo kao struka počeli shvaćati da ne moraš biti psihopat iz doba piratstva da bi vodio tim. Čak je i veliki David Chang priznao, toksična atmosfera je out. Biti mentor je in.
Marjanoviću, buraz, fulal si ceo fudbal
Ovo je zapravo moja reakcija na tekst Hrvoja Marjanovića na Indexu. Čitam čovjeka redovito, Index mi je ponekad drag, tip zna pisati, ali ovdje… ovdje se vidi tko je u kuhinji, a tko je ispred ekrana. On zaziva dramu. Hoće Ramsaya, hoće urlanje, hoće Big Brother s noževima. Pita se zašto je sve tako “pristojno”. Zašto? Zato što drama nije zabavna onome tko ju živi.
Vi želite gledati kako se netko slama pred kamerama radi vaše zabave? Meni to nije zabava. Meni je to podsjetnik na najgore dane moje karijere. Kuharski posao je krvav. Stres je ogroman i bez kamera. Sugerirati da bi netko trebao doživjeti živčani slom jer je prepekao ribu? Dajte, molim vas.
Tko će nam kuhati sutra?
Ovakve emisije koje glorificiraju zlostavljanje su opasne. Hrvatska živi od turizma. Trebamo kuhare ko žedan vode. I onda klinac upali TV, vidi kako chefa gađaju tanjurom i psihički ga maltretiraju, i kaže: “Ma jebo ti ovo, idem ja programirat ili slagat pločice u Irsku.” Poticati tu negativnu dinamiku vodi ravno u burnout, temu o kojoj sam već pisao i koja je, nažalost, najčitanija na mom blogu.
Strah ne peče dobre steake
Otkrit ću vam toplu vodu: Uplašen kuhar je loš kuhar. Kad Ramsay urla, natjecatelji ne kuhaju bolje. Ruke im se tresu. Mozak stane. Rezultat je lošiji. Nećete dobiti vrhunsko jelo od nekoga tko razmišlja hoće li mu tava doletjeti u glavu. Dobit ćete ga od nekoga tko je fokusiran, motiviran i siguran.
Reality je droga, ali mamurluk je gadan
Znam, ljudi vole trash. Vole gledati tuđu muku. To nam daje neku bolesnu katarzu. Gretićevo kolutanje očima nam daje ventil da se ispušemo na “nesposobnjakovićima”. Ramsay može nazvati nekoga “idiot sendvičem” jer je to TV, to je crtić za odrasle. Ali stvarni život nije crtić. U stvarnom životu, kad se ponašaš kao seronja, ljudi odu.
Tom, imaš priliku bit baja
Toksične kuhinje postoje, nažalost. TV to samo reflektira. Ali mi moramo biti bolji. Umjesto da toleriramo gnjev i učimo klince da je “ok” urlati na podređene, chef Gretić ima priliku pokazati nešto drugo. Ima priliku pokazati da se autoritet ne gradi decibelima, nego znanjem. Da se kuhinja može voditi čvrstom rukom, ali bez divljanja. Biti chef je umjetnost, ali biti čovjek je obaveza.
Zato, Tom, pokaži im kak se to radi. Bez cirkusa, samo kuhanje. Možda neće biti toliko “zabavno” za ekipu s kokicama na kauču, ali bit će jebeno korisno za klince koji sanjaju o pregači.
