U zadnje vrijeme sve više portala piše o kroničnom nedostatku radnika u ugostiteljstvu. Pogotovo oko nove turističke sezone u Hrvatskoj opet svjedočimo novim žalopojkama oko nedostatka radne snage u sektoru ugostiteljstva. No zašto je tome tako i zašto se u zadnje tri godine pritužbe ugostiteljskih poslodavaca svode na žalopojke za prošlim vremenima. Svi su na određeni način zatečeni, premda istu situaciju zasigurno možemo očekivati i sljedećih deset, a vjerojatno i više godina.
Nakon dvadeset godina rada u ugostiteljstvu mogu reći da se sve svodi na pet ključnih faktora zašto je ekipa masovno napustila ovu branšu posla.
5 faktora odlaska
Prvi dio / Premale plaće
Mediji često spominju lošu potlačenost u ugostiteljstvu i vjerujte mi da su u pravu. No male plaće su tek dio problema koji ugostitelji polako shvaćaju i rade na tome da financijski motiviraju svoje radnike. Možda vam se povećanje izdataka koje izdvajate za plaće čini zastrašujućim, no svi lokali koji su uspjeli smanjiti rotacije osoblja učinili su upravo to – povećali postojećim radnicima osnovnu plaću.
I isplatilo im se. Stalan i kvalitetan tim na duge staze vam štedi vrijeme i novac.
Drugi dio / Isplata ispod stola
Da ovo svi znamo da se događa, znamo. Da se nešto poduzelo protiv toga, nije baš ništa. Iako ova opcija najviše odgovara blokiranima realno nije dugoročno dobra za sve. Tokom lockdowna Vlada je imala najbolje uvjete da istrijebi ovu granu sive ekonomije; naravno nije poduzela ništa. Bez pune prijave ne možete dobiti kredit u banci. Bez kredita teško ćete doći do željenog stana ili kuće. A bez stambene sigurnosti malo tko se želi zadržati dugo u takvoj firmi. Puna prijava uz konkurentnu plaću je jedino ispravno rješenje za zadržavanje radnika.
Loša radna atmosfera
Nije nimalo neobično da se djelatnici u kuhinji ili u sali ponekad ne slažu. Čest je i slučaj da se u pojedinim velim odjelima stvore i poneki klanovi koji uzurpiraju normalno djelovanje odjela svojim ponašanjem i izazivanjem konflikata. Obično se radi o lošijim radnicima slabijeg znanja i teorije koji najčešće na ovaj način pokušavaju isplivati i opstati. Kada ti konflikti ostanu nerazriješeni djelatnik će potražiti drugi posao kako bi izbjegao dodatne sukobe i sebi priuštio toliko željeni mir. Mnogi poslodavci su se pravili “grbavi” oko ovog problema ili stajali na stranu osoblja koje je izazvalo sukobe što je dovelo u nebrojeno slučaja do odlaska kvalitetnog kadra iz restorana, a s lošim osobljem nema daljenjeg napretka.
Bilo bi dobro kad bi postajala jasna pravila ponašanja u sklopu pravilnika o radu, kada bi menađment umjesto da ignorira probleme možda nešto i poduzeo. Dugoročno bi Vam “hands-on”pomoći da sasjećete sukobe u početku i tako sačuvate skladnu radnu atmosferu i ono najbitnije, sačuvate svoje ključne radnike.
Kako biste izbjegli njihov odlazak, redovito provjeravajte kako su vaši zaposlenici, pogotovo oni s najboljim učinkom. Pobrinite se pri tom da su sretni na svojim pozicijama. Možda vam se samoinicijativno neće doći požaliti na probleme koji ih muče na poslu, ali vjerojatno će vam se lakše otvoriti ako za to osigurate vrijeme i prostor. Zapamtite pravilo, pohvali javno pred svima, pokudi privatno u četiri oka i ponudi rješenje koje je dobro za sve strane. Bez dernjave i kroz normalan razgovor.
Saznajte što im se kod posla koju obavljaju sviđa, a što ne te pokušajte unijeti prilagodbe koje će ih učiniti sretnima i još uspješnijima. Sretan zaposlenik teže će htjeti napustiti posao.
Prekovremeni i nepoštivanje slobodnog dana
Tko bi želio raditi 10 –12 sati na dan, bez slobodnog dana u tjednu i tako mjesecima. Odgovor je nitko. To nije humano ni za zatvorenike u Lepoglavi, a kamoli za ugostiteljske radnike od kojih očekujete da vam odrade posao koji je i fizički, a ako ste još tome konobar, pogotovo psihički težak. Zašto pobogu onda to radite.
Ok ovaj slučaj je češći kod sezonskih poslova gdje se zakon o radu i prava radnika uopće ne poštuju. Nepisano pravilo koje se primjenjivalo od ranih devedesetih pa sve donedavno (kod nekih još ovo vrijedi) je bilo to “ako nećeš ti ima tko hoće”. U principu, iskorištavali su se radnici. Sada kad je večina otišla u druge EU države raditi, sad je priča drugačija. I dok je sezonski posao specifičan, osiguravanjem jednog slobodnog dana u tjednu te 8-9 sati radnog dana uz uključen obrok dao bi vam veliku prednost kod zadržavanja osoblja te pronalaska novog. Na kontinentu bi se trebalo podrazumijevati tzv 5+2, odnosno pet radnih dana, dva slobodna. Većini radnika ovo puno više znači od povećanja osnovne plaće, pogotovo kad bi radnik dobio barem jedan cijeli vikend slobodan. Jako puno ekipe više ne radi u ugostiteljskoj struci zbog slobodnih dana te su prešli u neke druge branše gdje je vikend slobodan. Istina manje je novaca tamo, no opet nije sve u novcu.
Nemogućnost daljnjeg profesionalnog napretka
Neki od nas jednostavno žive za ugostiteljstvo. Konstantno se educiramo, ulažemo u sebe, u opremu, koju poput pomahnitalog američkog sakupljača, kupujemo radi daljnjeg proširenja svog znanja. Sve je to ok, jer kuhanje je strast. Biti barista i napraviti vrhunsku kavu nije samo posao ili zadatak, to je misija da svaka ispadne savršeno, da svako jelo bude u skladu s normativom i načinom prezentacije, to je težnja prema nečemu savršenom. E sad, do neke 2017.god većina objekata su bili u najbolju ruku pajzli. Svaka čast izuzetcima, no da se ne lažemo, većina stvarno nije bila dobra. Mnogi vlasnici nisu imali niti malo razumijevanja za kreativne kuhare koji su htjeli
Kako u takvoj sredini nešto promijeniti. Pa teško ili u najboljem slučaju malim koracima. Mnogima obje opcije su jako brzo postale neprihvatljive pa su dali petama vjetra u objekte gdje je kreativnost dobrodošla i gdje su mogli brže i financijski bolje napredovati.
Jedan od najčešćih razloga za odlazak je kad prekvalificirana osoba predugo zapne na najnižim pozicijama u lokalu gdje se njegovo znanje, vrijeme i talent ne cijeni u mjeri u kojoj bi se to trebalo cijeniti. Tada ne samo da im je dosadno na poslu, nego na moj-posao.net traže nove izazove drugdje. S vremenom im prestane biti stalo do posla koji rade jer osjećaju da nisu cijenjeni i tada nastupa “Quiet quitting” kada se posao obavlja s minimalnim trudom te se jedva čeka kraj radnog vremena.
Molim vas, učinite proces napredovanja jasnim i lako dokučivim, ponudite plaćene profesionalne edukacije i profesionalni razvoj zaposlenicima na svim razinama, te im redovito dajte jasan i konstruktivan feedback na njihov dosadašnji rad. Nikad nemojte prestati s obukom osoblja, ma koliko god da vas to koštalo. Kada radnik vidi da se u vašoj firmi može profesionalno razvijati on će htjeti ostati. Mnogi ovo ne primjenjuju, pa eto svako malo su traže radnike oglasima poput na moj-posao.net.
Lockdown
Da taj nesretni lockdown je mnoge uvjerio da nemaju što tražiti u ugostiteljstvu. Mnogi su završili na minimalcu iako su objekti preko dostava doslovno “ubijali” od posla. Neki su, iako su desetljeće proveli kao lojalni radnici dobili otkaz bez imalo razumijevanja, čim je prvi lockdown proglašen. Takvo ponašanje poslodavaca, bez obzira na njihove razloge i objašnjenja, je bio zadnji čin koji je mnoge gurnuo prema drugim, sigurnijim poslovima. Povjerenje u mnoge ugostiteljske poslodavce je palo na najnižu razinu, što je razumljivo. Dio radnika kasnije se prelio u dostavne službe, dio u skladištare, a mnogi su čim je zadnji lockdown prošao uputili u mnoge zemlje EU u potrazi za bolje plaćenim poslovima. S minimalnom plaćom ili na zavodu za zapošljavanje mnogi su financijski loše prošli.
